U programu sam za transplantaciju bubrega u Francuskoj, to ide preko Batka, i Batko sredio da to kosta 40 000 eura, mjesto dosadasni 75 000 eura. Ja nemam marke pa bi trebala poceti skupljati, a pravo da kazem ne znam odakle da pocnem. znam da trebam od pocetka [:)] Pa evo da te pitam da li bi ti vidjeo to raje sto ti znas i sto se druzis da uplatis ti i oni, koliko ko moze ili hoce. Sad cu ti proslijediti link, samo dole u komentarima treba navesti da je donacija za mene, ili ti Karamehmedovic Lejlu, et' pa ako bude sta HVALA, a i ako ne bude,... Nemam svoj racun, nego je ovov racun preko OTVORENE MREZE. http://www.otvorenamreza.ba/index.php?option=com_jdonation&view=donation&Itemid=60&lang=ba

Donacije

www.otvorenamreza.ba

Otvorena mreža, udri muški

MOJA PRIČA : Rođena sam u Mostaru 1973. godine. Tata terenac, mama pratila tatu u stopu, tako da se sestra rodila u Tuzli a ja u Mostaru. Godine su tekle, sestra i ja smo rasle, mama i tata su nas gledali kao nešto najdragocjenije na svijetu. Imala sam četiri ipo godine kada mi je tata poginuo. Sestra je imala sedam, krenula je u prvi razred osnovne škole. Mama ispočetka nije mogla da prihvati nastalu situaciju, da prihvati da je ostala sama sa nama, sestru su lagali da je tata otišao u Irak da radi, a ja, ja nisam bila svjesna šta se u stvari desilo. Vrijeme je učinilo svoje. Mama nam je postala i tata i mama, pokušavajući da nam nadoknadi ono što smo u nepovrat izgubili. Sa jedanest godina počinjem sa majkom češće da posječujem doktore, jer sam imala jako obilna krvarenja na nos. Anemija je bila opšte prisutna. Povremeno tamponiranje nozdrva, spaljivanje kapilara bilo je i iscrpljujuće i bolno. Škola mi je ispunjavala puno vremena tako da nisam puno razmisljala o svojoj zdrastvenoj situaciji.
1985. god. naši doktori uputili su me na II Internu kliniku u Sarajevo. Prvi put odvojena od majke, daleko od svog doma, sve novo i nepoznato oko mene, „hemodijaliza“, “biopsija bubrega“, “peritonealna dijaliza“, neki novi pojmovi za mene, strah od nepoznatog, sve me jako plašilo. Sva sreća i to prođe. Ponovo sam kući, nastavljam da idem u školu,samo me povremeno vađenje nalaza podsječa da sam krhkog zdravlja. Krajem 1985. god. doktori preporučuju da mi se napravi AV - fistula. Još jedna nepoznanica za mene, ali silom prilika pristala sam. Poslije napravljene AV - fistule na desnoj ruci, bol na ljestvici od 1-10 bio je 10. Nisam primala ništa protiv bolova, samo me majčina ruka mogla smiriti, ublažiti bol i uspavati. Izlazak iz bolnice, život opet hvata uobičajeni ritam. Škola,prijatelji, igra u slobodno vrijeme ispunjvali su mi dane.
Bolnica je bila iza mene, tako da više nisam razmišljala o tome. Septembar 1986. god. početak nove školske godine. Nakon par sedmica kontrolni nalazi, ja odlazim u školu, mama odlazi po nalaze. Doktor u dječijoj bolnici koji je pregledao nalaze rekao je mami da me podhitno dovede u bolnicu. Mama me izvuka sa časa, negodovala sam, ali ipak odvela me u Dječiju kliniku gdje sam i ostala. Nakon dva dana, tačnije 16.septembra.1986. godine krečem na hemodijalizu. Bila sam dijete, nisam imala pojma šta znači HEMODIJALIZA.
Prve dijalize bile su propračene mučninom, povračanjem. Nakon šest mjeseci mama i ja odlazimo u Sarajevo na Institut za transplantaciju bubrega. Majka želi da mi da bubreg. Nakon detaljnog ispitivanja, majku šalju kući a ja ostajem. Transplantacija urađena u ljeto 1987. godine. Bubreg nije radio jedne jedine sekunde. AV – fistulu koju sam imala stala je u toku transplantacije. Dan nakon transplantacije prave mi drugu AV – fistulu, a dan poslije ponovo me uključuju na hemodijalizu. Dani nakon transplantacije ispunjeni su raznim snimanjima, terapijom ( pojačana imunosupresivna terapija ), zabrana posjete, ja u izolaciji. Majku otpuštaju nakon 14 dana. Ja u Sarajevu na Institutu ostajem još 10 mjeseci, čekajući kadaveričnu trnsplantaciju. Mama je znala od samog početka da bubreg ne radi, ali je krila od mene. Ja saznajem nakon četiri mjeseca, i to sasvim slučajno. Sad ja krijem od mame novost, misleći da će je ta poražavajuća vijest ubiti. Slučajno u priči shvatamo da obje znamo pravu istinu, i prvi vikend mama me dovodi kući i ne vraća više na Institut. Sretna što sam ponovo kod kuće, puna energije i novih ideja krećem u septembru u školu.
Nova školska godina, novi nastavnici, školski drugovi i drugarice upotpunjuju mi dane.

Završena osnovna škola,sad se trebam odlučiti koju srednju školu da upišem.
Upisala sam srednju medicinsku školu sa željom da je završim i jednog dana da pomažem ljudima koji su u istoj ili još goroj zdrastvenoj situaciji nego ja.
Škola, druženje, prijatelji činili su mi život zanimljivim.
1991. godine u Tuzli je pokrenuta humanitarna akcija za mene da se skupe novčana sretstva i da odem u Francusku na kadaveričnu transplantaciju .
28.marta.1992. godine odlazim sa majkom u Lyon u Francusku na ispitivanje, i da me nakon ispitivanja stave na listu čekanja. Transplantacija nije urađena zato što se nisu uplatila novčana sretstva na njihov račun. Po povratku iz Lyona nastavljam normalno da pohađam nastavu, idem na praksu.
Nešto se čudno dešavalo u našoj zemlji, ali to je bilo previše komplikovano za razmišljanje. Početkom maja.1992.godine odlazim u Beograd sa uputnicom da bih izvadila potrebne nalaze koje sam trebala proslijediti u Lyon.
Počinje rat, ostajem sa majkom u Beogradu do decembra 1995. godine, tačnije do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. U Beogradu sam bila na dijalizi u bolnici na Zvezdari. Hemodijaliza je bila bikarbonatna, nisam primala transfuzije nego sam primala Eritropoetin. Imala sam i poziv da odem u Grčku na kadaveričnu transplantaciju, ali nisam uspjela dobaviti nalaze od prve transplantacije, tako da je ta mogućnost propala.


Stade i prokleti rat. Majka i ja vraćamo se kući. Nastavljam sa dijalizom u Tuzli. Tražim posao, jako mi ga je teško naći, jer dok spomenem da idem na dijalizu, ili dobijem otkaz, ili uopšte me ne prime da radim. Vrijeme prolazi, ja povremeno radim kao konobar. 1998. godine u novembru mjesecu imala sam „edem mozga“ laički rečeno. Prvih dana provedenih u bolnici ne sjećam se, samo se sjećam da je mama bila pored mene. „Vile me pronosale“, izvukla sam se.Nakon izlaska iz bolnice nastavljam živjeti kao da se ništa nije desilo. Opet tražim posao, raduckam povremeno, sve na crno. Radila sam u jednom kafiću gdje su se skupljali motoristi. Sa njima sam okusila ljepotu motorijada, druženja, kao mušketiri i oni su „SVI ZA JEDNOG, JEDAN ZA SVE“. Čak sam uspjela i pasti sa motora, nisam se polomila, ali sam od mame dobila zabranu da nema više motora i tačka.
Svoj život kreirala sam po svojim željama i mogučnostima. Nisam se slagala sa onom izrekom: „Zdrav čovjek želi mnogo šta, a bolestan samo zdravlje“. Ja sam imala iste želje kao i zdrave osobe, posao, putovanja, izlaske.
Radeći u Sportskoj kladionici priuštila sam sebi da završim medicinsku školu sa prekvalifikacijom klinički laborant – opšti smjer. Nakon položene mature predala sam dokumenta u Dom zdravlja u Tuzli da bih dobila dozvolu za odrađivanje pripravničkog-volonterskog rada u cilju polaganja državnog
(stručnog) ispita. U međuvremenu zbog visokog parathormona savjetuju mi da odem na operaciju paratiroidni žlijezdi. Kosti su mi bile kao u zdravog čovjeka, ali trebalo ih je takvim i održati. Operacija pomalo bolna, bitno da je uspjela, nalazi zadovoljavajući. Početkom aprila pozivaju me u vezi volontiranja.
17.maja.2004. godine počinjem volontirati na UKC Tuzla.
„Snovi tek vrede, kada s' tobom osede“... Bilo je teško finansiski izmoći, ali uspjela sam. Šest mjeseci mi je prošlo kao šest sedmica. Posao mi nije uopšte teško pao. Obavljala sam ga sa puno ljubavi.
U novembru iste godine završavam sa volontiranjem i pripremam se za stručni ispit. U januaru 2005. godine polažem državni ispit. Presretna, sa svim pohvalama položila sam ga. Izvadivši LICENCU odlazim do glavne sestre
JZU UKC Tuzla. Svo vrijeme dok sam volontirala bodrila me je ovim riječima:
„Samo naprijed, mi smo uz tebe, ti si član našeg kolektiva“... Uz tako lijepe riječi podrške nadala sam se zaposlenju nakon položenog državnog ispita.
Ali, NE, moje nade pale su u vodu. Sve se svodilo na riječi. Krenula sam kući jako razočarana i tužna. Danima nakon toga krvni pritisak bio je jako visok. Početkom maja imala sam moždani udar. Dijagnoza: Hematom, visok krvni pritisak, kapilarčić u mozgu, porozan ,nije mogao izdržati i pukao. Bila sam preplašena kao nikad do tad. Bilo me je strah, strah od posljedica,strah od boli, strah od svega nepoznatog. Sva sreća jako brzo sam se oporavila.
Nisam vise nigdje radila, ali našla sam novu zanimaciju, NET.
Jedan tuzlanski sajt, i na njihovom forumu našla sam mnogo novih prijatelja a i vratila stare prijatelje sa kojima sam izgubila kontakt tokom rata.

Dvadeset jednu godinu idem na dijalizu, prihvatila sam je kao neraskidivi dio sebe, upoznala svoje bliske prijatelje sa tim, tako da živim sa tim i nije me stid.

U Nadzornom odboru UHBB TK sam od ove godine. Pripremamo materijal za knjigu, ja pretežno kuckam materijal koji će kasnije ići na pripremu i na štampanje.
Sretna sam jer knjiga ostaje iza nas, ostaje za neke nove generacije. Makar negdje biće zabilježeno moje ime, ostaće neki trag iza mene.



Karamehmedović Lejla