Osjetila sam pakao rata. Osjetila sam dijasporu. Osjetila sam život u BiH pored godišnjeg odmora. Ne želim da se žalim. Od ružnih trenutaka se ucim, u lijepim uživam. Znam vrijednost identiteta i pripadnosti. Znam koliko je važno biti svoj. Jedino poštovanjem sebe možemo poštovati drugoga.
Svi znamo ponešto, niko ne zna sve. Borba za mogucnosti je prvobitna, izbor samo posljedica. Nije uvijek potrebno doživjeti da možes pokazati razumijevanje, bitna je želja.
Sami treba da se angažujemo za promjenu situacije. Sami treba da vidimo svoje vrijednosti. Ne može nas svijet poštovati kada sami sebe preziremo.

Draga moja zemljo, sretan ti dan državnosti! Želim da u najskorije vrijeme postaneš država u pravom smislu.

Svako danas ce sutra biti juce... ali ce i dalje postojati.


 

Fenomen dijaspore

Ima jedna cudna i magicna rijec koja se u ljetne dane ponajcešce cuje po našim bosanskim gradovima i selima, osobito onima iz kojih je tokom proteklog rata bilo obimnijeg emigriranja u inozemstvo.

Ta rijec, po svom znacenju u našem narodu gotovo nepoznata jer je grckog porijekla, a po zvucnosti neobicna, vec svojim zvukom izgleda fascinira mnoge naše ljude, osobito one koji cijele godine sjede besposleni, navidaju o svemu i svacemu po lokalnim kafanama, petkom se iskupljaju po obnovljenim džamijama i oko crkava i cekaju da se pojavi neko ili da se dogodi nešto, što bi ih probudilo iz letargije.

Tako prolazi vrijeme dok ne dode ljeto i dok se ne cuje ta carobna rijec - dijaspora i ne pomole dijasporci u svojim velikim kolima i sa, za naše prilike, dosta novca u džepovima. U zadnjih nekoliko godina proputovao sam cijelu Bosnu i Hercegovinu. Snimao sam obimnu seriju o našoj lijepoj zemlji i bio od Duži u Travuniji i od Rudog na Limu, do Bosanske Race na Savi i do rodnog mi kraja u Bosanskoj Krajini, na Sani i Uni, ali i u ženinoj postojbini u Zapadnoj Hercegovini. Tu sam prvi put cuo i osjetio posebno znacenje rijeci dijaspora.

Ljetno doba, za razliku od normalnih zemalja gdje je to doba intenzivnog rada, u našoj gotovo opustjeloj zemlji jer se gotovo sve njeno stanovništvo slilo u gradove, predstavlja period smanjene aktivnosti, cak i u odnosu na uobicajenu standardu aktivnost koja je kod nas bila uvijek mala zbog nedostatnog ekonomskog razvoja. U toj praznini svake vrste cuje se ta carobna rijec koja znaci nešto novo, nešto što mijenja ustaljeno stanje i ponašanje. Dolaze naši ljudi koji žive u izbjeglištvu, kako se to što se njima dogodilo prirodno zove, odnosno u emigraciji, ako su tamo etablirani, tj. zaposleni i ako su na trajan nacin riješili egzistencijalna pitanja. Ti ljudi su dijaspora.

Oni unose neku živost u ljetnu camotinju naše provincije. Dolaze u automobilima, što vecim i boljim (cesto i iznajmljenim za tu priliku), dovode familije i dolaze da pokažu kako su uspjeli u tom nekom dalekom svijetu u kojem sada, eto, zadovoljno i sretno žive. Prestali su kukati da im je tamo gore, jer eto izgaraju od cežnje i nostalgije za rodnim krajem. Uživaju u svojoj nadmoci nad nama koji ovdje životarimo.

Oni se nazivaju dijaspora i ta rijec, u kontekstu njihovog znacenja i uloge u našim životima, odista nema više nikakve veze sa svojim prvobitnim znacenjem, tj. oni nisu dio našeg naroda koji se iselio, planski i s ciljem da tamo gdje živi, gdje obitava, stvori uvjete života u kojima bi živio na sopstvenom tradicijom odreden nacin u smislu kulture, tradicije i ukupnog nacina života.

Oni ne stvaraju mjesto na kojem bi njihove kultura i tradicija nastavile da žive svoj originalni život, dakle u smislu onih ideala koji su ih eventualno vodili i bili sadržaj njihovog života na rodnom tlu. To nisu tadašnjim egejskim i mediteranskim svijetom rasijani Grci ili Jevreji koji su prognani iz Palestine i koji su tražili svoje mjesto pod suncem, ali su svagda i na svakom mjestu na kojem bi se skrasili u duši i srcima, tokom dvije hiljade godina, nosili ideju povratka Hramu i Jerusalimu. To nije, dakle, dijaspora u njenom originalnom znacenju, nego jedna nova vrsta postojanja.

Naši ljudi koji su zapravo emigranti u drugim zemljama. Nije ovdje važno kako su i zbog cega su to postali, ko ih je u tu poziciju doveo, ko ih je prevario i obmanuo i ko je kakve racune i planove s njima imao, ali oni nisu u stvari nikakva dijaspora nego naši ljudi koji su emigrirali i sada žive u drugim zemljama po drugim a ne našim zakonima, u skladu sa tudim tradicijama i navikama i postaju postepeno ali sigurno za nas stranci, naši ali stranci, ako ne oni sami, a ono zasigurno njihova djeca i pogotovo unuci.
Logika života je neminovna i nikakve velike i zvucne rijeci i njihova nejasna znacenja ne mogu skriti golu istinu, koja vec sada izvire iz svih pora života, a to je da smo mi vec i sada, za, evo, jedva dvanaest ili petnaest godina postali dva svijeta. Jedan svijet su oni koji u ljetno doba dodu da bi nam pokazali da su u tudem svijetu uspjeli, dok mi u svom svijetu, u svojoj zemlji i unutar svojih uvjeta života, eto, živimo tako da nam treba pomoc, a oni nam žele pomoci.

Tako naši dijasporci dodu, poneko oženi sina ili uda kcer, jer tamo negdje daleko djevojke nece da znaju za muževe roditelje, mnoge nece ni da radaju, a da rade po kucama itd. nema ni govora, pa je za svaki slucaj bolje naci neku našu, dok se i ona ne ohavijesti i ne postane moderna u gledanju na žensko pitanje.

S druge strane, naše djevojke, koje žive u camotinji neravnopravnosti i beznada nezaposlenosti i svake druge bijede, jedva cekaju da se udaju u taj neki daleki i svakako ljepši, kako misle, svijet, pogotovo ako kandidat živi u atraktivnoj zemlji i ima veliki automobil. Sve drugo je puka prica, loša politika i obmana.

Najbolje što bi za sve nas ovdje mogli uciniti naši ljudi koji žive u emigraciji bi bilo da tamo gdje su odabrali da žive postanu uvaženi, ugledni i po mogucnosti dobro stojeci ljudi. To bi i za njih, ali i za nas bilo najbolje. Ostavimo se velikih rijeci i pogotovo praznog rodoljublja. Za rodoljublje su svi imali šansu i nikakvo naknadno rodoljublje nije nam više potrebno, a trebalo bi i znati koju i kakvu to Bosnu i Hercegovinu svako od nas voli.

TEBI , "GOSPOÐO" EVROPO ! 

Obracam ti se sa " gospodo " , jer su me roditelji, kao malu naucili da se prema svakom ophodim sa poštovanjem. Gospode su pravedne, plemenite, blage .Ti nisi "gospodo" Evropo, znam to vec godinama. Možda neceš htjeti procitati ovaj moj tekst, neceš željeti da cuješ moje rijeci, ni istinu koju cu ti napisati. Odavno si ti gluha na vapaje nas Bošnjaka iz Bosne. Gledala si mirno kako umiremo. Nisu te doticale naše rane i bol, ni jecaji majki, vrisak nena i silovanih djevica, krikovi nedoklanih sinova. Nisi imala košmare zbog srušenih djevojackih snova i izgubljene casti.
- Zar je u tebi umro insan "gospodo?"- pitam te, kao što ceš biti pitana na Sudnjem danu.
Imala sam deset godina, kad je poceo rat. Živjela sam na imanju sa roditeljima, nenom, bratom i starijom sestrom. Imanje nam nije bilo veliko, ali smo bili bogati i živjeli sretni u ljepoti onoga što nam je davala naša zemlja.
Budila sam se svakog jutra, radosna i jurila u susret suncu i ljepoti dana. Trcala sam našim livadama za razigranim janjadima i šarenim liptirima. Udisala sam najljepše mirise otkosa , bilja i drveca iz šume. Umivala sam se rosom i pila tek pomuženo mlijeko i vodu sa izvora. Nisam nikuda išla iz Skelana i mislila sam da je moje selo najljepše na dunjaluku. Nisam znala za kompjutere, mobtele, ni Tv, a ja opet bila najsretnija i svaki dan mi letio kao san.
¸ Kad je kod nas pocelo da se puca, da li si tada " gospodo" Evropo, štrecnula i prepala se za goli život kao što smo mi? Da li si mogla zamislit kako se raspadaju naši životi?
Ti, si tada vjerovatno, bila na nekom kongresu u svijetu licemerja, slave, rukovanja, pompi, uz bogatu trpezu sa picem u ruci , sa lažnim osmjehom i rijecima da ceš zavesti red u našoj zemlji.
Prve bacene granate, razbile su u parcice moje djetinjstvo i uništile moj život.
Dok su tebe slikali "gospodo" ja sam sa deset godina, shvatila svu strahotu rata i upoznavala zlocince. Bila sam dijete, koje je rat preko noci pretvorio u odraslu osobu. Došli su pogani ljudi i uništili naš život i razrušili nam dom.
Oca i brata su ubili pred kucom. Brat je još davao znake života, kad su nas odveli. Ostao je u ropcu i ne znamo kad je izdahnuo.
Njegov umiruci pogled necu zaboraviti dok sam živa. Nije to bio pogled koji moli, ni zove u pomoc. Ne! Njegov pogled je bio pun prezira i srama na tebe " gospodo". Umirao je, a bio jaci, no ti što ceš ikada biti.
Zatvorili su nas u neki hangar i bilo nas je preko dvije hiljade ljudi. Svi smo bili zbijeni jedan uz drugog kao drvca u kutiji šibica. Ja sam samo željela zraka, iako mi je glad cupao želudac, a usta pucala od žedi.
Ni svi mirisi tvojih holandski lala, ni pariskih parfema, ne bi mogli ugušit zadah što nas je gušio u toj gomili ljudi.
Podnosili smo dostojanstveno svoje muke i to teško iskušenje, koje je bilo više tvoje nego naše. U nekoj nijemoj tišini, bez zraka, razgovarali smo pogledima i razumjeli se. Dovama smo cuvali razum i znali da moramo izdržat i preživjet. Htjeli smo da makar neko ostane i svjedoci o ljudskim nakazama, kojima se herojstvo ogledalo u zlocinima.
Ti si tada " gospodo" u nekom pariskom teatru uživala u nekoj predstavi, ili si jedrila morem, letjela avionom za Helsinki, možda pila punc u Budimpešti na koktelu licemjernih voda svijeta. Spavala si u luksuznom hotelu na obali Temze u svili i perju.
Mi mi smo " gospodo" Evropo, spavali uspravno, jedni drugima naslonjeni na rame. Niz noge nam se , slivao urin, koji smo bosim nogama zatrpavali u zemlju da ugušimo zadah. Nismo mogli ni da cucnemo. Noge i cijelo tijelo nismo osjecali, samo nam je duša bila živa. Nismo gubili nadu u spas, ni vjeru u Boga dž.š. Uzdizali smo duh iznad naših izmrcvarenih tijela.
Sada znam da smo nas dvije hiljade ljudi, bili jaci nego cijelo tvoje bice " gospodo " sa toliko država, mora , topova, sile. Umirali smo sa dovama, okamenjenim suzama i kletvom. Dok su nas vodili ka logoru, krvnici su nas udarali , pa nam je odjeca bila u dronjcima, ali smo izgledali svecanije obuceni od tebe " gospodo " Evropo, sa svilomi i štrasom. Mi smo na sebi imali nešto mnogo bogatije, no ti što imaš. Imali smo cast i sad je imamo.
Prorijedili su nas, pa smo mogli sjesti. Ti bi nam rekla: " Pa eto, bilo vam je lakše "
Nije nam bilo, jer su neke što su odveli, ubili. Cure su odvodili sebi za zabavu.
- Da li si cula, " gospodo " vrisak djevice, koja zna da ce joj silom biti oduzeta cast? Ili možda ne znaš šta je to?
Mogla sam sjesti na zemlju natopljenu urinom i suzama ocajnih majki, što su im odvodili kceri. Bošnjacke djevice, netaknuti pupoljci, odnjivljene na livadama Semberije, napojene vodom sa Drine, po rodenju okupane vodom iz Une i Neretve, zadojene mlijekom sa Jahorine, Igmana i Bjelašnice.
Svake noci, naše nevine curice, djevojke, krvoloci su odvodili u svoje odaje.
Odvodili ih izrodi i zvjeri ljudske, da utole monstruoznu glad. Ostavljali za sobom gibet, sram i pecat , što ne može oprat sva voda svijeta, cak ni vrijeme stoljeca.
Vracali su ih u zoru, rašcupane, pocijepane, krvave. To više nisu bile ponosne , bujne djevojke livada, šuma i rijeka Bosne. To su bili polumrtvi, poluludi insani , koje su kao snoplje padale na zemlju. Nisu dozvoljavale nikom da ih utješi ni dodirne, cak ni svojim majkama. Satima su sjedele okamenjene, gledale u prazno, bez suza i rijeci. Odvodili su ih ponovo svake noci I ponovo ubijali njihovo dostojanstvo , a mi svi nijemo kleli zlocince i tebe.
Bosna je jecala od rana , vriska curica, vapaja majki i slala ti pozive u pomoc. Ti nisi htjela da cuješ, " gospodo " Evropo, iako se vrisak cuo do neba. Možda nisi cula od glasne muzike becke filhramonije ili neke operete izvedene u Milanu.
Pucnji, jeka, galama, udarci; time su bili ispunjeni naši životi, a ti si šutjela.
Ti si " gospodo " Evropo, mirno slušala o nekoj maloj zemlji, tamo na Balkanu, gdje ljudi ratuju. Gustirala si mirno svoje pice negdje u Španiji, odmarala u hladu na udobnoj ležaljci. Šminkali te navece, pred izlazak na snimanje za Tv. Dok smo mi umirali, ti si ispred svjetla reflektora, pružala ruku uz licemjeran osmjeh.
Odavno , ja znam " gospodo" Evropo, da su to bile samo isprike za putovanja, susrete, sjaj, divljenje i odavno ti ja ne vjerujem.
Ja sam u zagušljivom hangaru, sa hiljadama nevinih ljudi sanjala i željela samo slobodu. Nismo ništa drugo tražilci, sem da budemo ljudi. Ti si možda " gospodo" Evropo, imala drugi san. Sanjala si možda Nijagarine vodopade ili ljepote Venecije ili viski u restoranu Ajfelove kule.
Dok si ti mijenjala udobne fotelje, majka i ja smo sjedele na tijelo moje sestre, zgrceno ispod nas. Majka je pokrivala dimijama, a ja tijelom da je sakrijemo od krvnika i sacuvamo njenu cast. Ona je drhtala podamnom , kao uplašeni zecic. Zato ja sad " gospodo" imam fobiju da sjednem, jer se plašim da cu osjetiti sestrino drhtanje I ponovo onaj strah da ce je zlikovci nac.
Bog dž. š. je htio da ostanem živa, da pamtim, prezirem zlocince i tebe.
Nisam tražila da odlikuješ moj narod, što je, u okupiranom Sarajevu, dok su se razarale i rušile džamije, sacuvao dvije crkve: pravoslavnu i katolicku. Nisam tražila ordenje, što je moj Bošnjak , iz poštovanja prema vjeri, sacuvao Jevrejima Hagadu, najvece bogatstvo njihove historije.
Željela sam samo , da kazniš zlocince.
Ostala sam siroce, bez ikoga svoga i bez icega. Domovina mi je bila uništena, porodica ubijena, djetinjstvo ukradeno. Snagom volje, pomocu Boga dž.š. i dobrih ljudi, uspjela sam da opstanem i uspravim se. Bol, koji sam doživjela, još je taze i nosim ga kao vjecnu ranu.
Studentica sam fakulteta Politickih nauka u Sarajevu. Nisam ja "gospodo" Evropo, ovaj fakultet upisala slucajno. Hocu znanjem i umom da dosegnem vrh pravde. Želim da ti primjerom pokažem, kako treba biti pravedan i pravi covjek.
Možda jednog dana, ja i moja zemlja budemo dijelili pravdu tebi. Nikad se ne zna!
Moj cilj je veliki i ja idem ka njemu. Snagu mi daju mrtve kosti mojih najmilijih , nezaboravljeni pogled umiruceg brata, babove rane, sestini drhtaji i nedocekana mladost.
Necu ti reci kako su mi ubijene sestra, majka i nena, a kako sam ja preživjela. Ne!
Šta za tebe znaci, što sam ja ostala bez pet dragih osoba? Šta znace za tebe hiljade ubijenih ljudi? To je za tebe samo broj zemlje na Balkanu.
Da su u tolikom broju ubijene cuke, cijeli svijet i ljudi za zaštitu životinja, digli bi svoj glas.
Procitala sam da ste u Kosmos slali psa Lajku. Brinula joj cijela planeta, da li ce se živa vratit na zemlju. Za hiljade života, gospodo , niste brinuli.
Zato, ja hocu vama " gospodo" Evropo i ostaloj gospodi, što sjedi za stolom, da pokažem šta je pravda.
Ako jednog dana sretneš mladu, dostojanstvenu djevojku u najljepšem hidžabu sa mirisom behara i trave sa pokošenih livada, koja prica šapatom planinskih potocica a ima aktovku u ruci i u ocima ljepotu Bosne; znaj da sam to ja: Adisa iz Skelana, koja ti je napisala ovo pismo.
Ja cu te " gospodo" Evropo, kao predavac na fakultetu, vratiti da ponovo budeš brucoš, da dobro prouciš i nauciš pravo covjeka na život. Da savladaš Zakon koji odreduje kaznu za svaki pocinjeni zlocin. Dacu ti negativnu ocjenu, što nisi zapamtila da svaki covjek ima pravo na slobodu i uživa na zemlji, gdje ima mjesta za sve nas. Što nisi kaznila one koji su nam to uskratili i što nisi našla krvoloke, koji su nam ubili najdraže i razorili nam dom. Svetili su nam se samo zato što imamo drugacija imena i drugacije vjerovanje.
" Gospodo " Evropo, pali ste na ispitu!
Ako želiš cuti odgovor, zašto ti nisam dala prelaznu ocjenu, otputuj do Tuzle i prošetaj do Kapije, gdje je umrla mladost, gdje su zaledeni osmjesi i pjesma maturanata. Upitaj majku što sa ispruženim rukama ka nebu, necujno uci fatihu i staricu u crnini, što drhtavom rukom pokušava upaliti svijecu. Odgovor ceš dobit "gospodo" na Markalama, gdje se u temelje tek popravljenog asfalta, duboko sakrio sram.
Na mostu Suade Dilberovic, zastani i pitaj je zašto nije lijecnica u bijelom mantilu i ko joj je ukrao mladost. Prošetaj do groblja na Kovace, procitaj datume rodenja i dan smrti svih pokopanih. Prvo ih pitaj zašto su u tolikom broju i to ce ti biti odgovor zašto si na ispitu pala.
U svakom cošku Bosne, naci ceš odgovor.
Da li ceš , iduci mojom Bosnom, ugnuti glavu od srama i nepravde?
Usput ceš se možda cudit, što je moja zemlja živa i još ljepša no što je bila. Zapuhnuce te behari jabuka i šeftelija, mirisi zambaka, zumbula i mladosti. Neceš vidjeti nigdje mržnju u ocima. Mi Bošnjaci ne umijemo da mrzimo. Mi samo preziremo, a to je za covjeka najgore.
Jednom cemo možda " gospodo" Evropo, ti i ja sjedeti za istim stolom i sudit drugima. Ja cu sa sobom donijeti pravdu, miris i ljubav Bosne. Naucicu te da su istina, cast i ljubav ljepši od sjaja Pariza, historije Rima, moci Londona, parkova Varšave, bogatstva Stokholma. Pokazacu ti da smo opstali, ojacali i da uspravljeni idemo u buducnost.
Zvala bih te ove godine 11. jula na dženazu eshumiranih žrtava iz Srebrenice, ali ne smijem. Prepoznace te šehidi, pa ce te pljuvat hiljade mezara što nijemo stoje u redu.
Necu se na kraju potpisat. Umjesto potpisa, šaljem ti sliku poredanih tabuta u Potocarima.
Neka ti oni, " gospodo " Evropo, umjesto mene ispišu svoja imena i brojeve