 |
|
|
 |
|
Švedska: Mostarka Azra Ðuliman najljepša na izboru za Miss
Pobjeda nove, moderne ženeIzbor za novu Miss Švedske, ili Fröken Sverige, kako se ova titula u Švedskoj zove, je završen. Žiri je odabrao Azru Ðuliman, koja se tako15. maja okitila ovom laskavom titulom.
Azru smo vec predstavili našim citaocima, ali, evo još jednom: ima 23 godine, porijeklom Mostarka, živi u Stockholmu, pohada sedmi termin Pravnog fakulteta na Stockholmskom univerzitetu, a usput je vrlo angažovana u Omladinskoj organizaciju bh. udruženja ”Neretva”, kao i u Helsinškom komitetu za ljudska prava. Azra nije samo lijepa, nego je i veoma svjesna svoje uloge u društvu i svoje moci da na njegove promjene utice.
I upravo taj osjecaj njene unutrašnje snage i volje i vlastitog samopouzdanja bio je presudan kod žirija, koji je svoju odluku objasnio na sljedeci nacin:
”Sa Azrom kao Novom Fröken Sverige, slavimo novu poziciju Švedske kao nacije koja razmišlja na drugaciji nacin, sa drugacijim po-gledom na modernu ženu, i na buducnost sa enormnim mogucnostima za mlade ljude. Švedska je otvorila ovaj put, i sad je vrijeme da joj se i druge države pridruže.
U vremenu koje je obilježeno ekonomskom krizom, uvodenjem raznih mjera štednje, smanjivanjem broja radnih mjesta i nezaposlenošcu, i organizacija Nova Fröken Sverige je proizvod ovakvog društva, i zato preuzimamo odgovornost da kroz ovo takmicenje pružimo mogucnost mladim ženama da uticu na svoju sudbinu i svoju okolinu.
Zadatak kojeg Nova Fröken Sverige ima je vrlo ozbiljan i zahtjeva svoju predstavnicu. Žiri je ubjeden da Azra Ðuliman može biti glasnogovornik mladih žena koje su potrebne u našoj društvenoj klimi.”
Proglašenje Nove Fröken Sverige održano je u Göteborgu, na svecanosti nazvanoj Idégalan, na kojoj su prezentirani novi poduzetnici i nove ideje. Organizaciju novog izbora Fröken Sverige prezentirale su finalistkinje Azra i Sara, koje su morale odgovarati na postavljena pitanja i objasniti zašto bi baš one trebale da pobijede. Azrino objašnjenje je bilo ubjedljivije i inspirativnije.
- Ja mislim da sam ja pokazala da imam jaku volju da se borim za pitanja iza kojih Miss Švedske stoji. Pokazala sam inicijativu i bogatstvo ideja, kaže Azra, ne krijuci radost zbog svog uspjeha, ali i osjecaj odgovornosti i obaveze koje ovaj zadatak sobom nosi.
”Svijetu ne trebaju takmicenja ljepote. Potebno nam je da stvaramo razlicite forume gdje mladi ljudi mogu da se razvijaju, budu inspirativni, osjecaju angažman i sami grade svoju buducnost…”, stoji u motivaciji za izbor Fröken Sverige.
Šta ce biti konkretan zadatak Azre Ðuliman u njenoj pobjednickoj godini?
- Miss Švedske više nije takmicenje ljepote nego posao za koji je pobjednik placen. Pošto se Švedska nalazi visko na listi po ravnopravnosti muškaraca i žena, prirodno je da je ona u svijetu veliki i važan subjekt u ovom kontekstu. Miss Švedske, koja ima mogucnost da utice na mlade žene, mora imata i pokazati svoj stav, treba biti uzor drugim ženama, i djelom pokazati da svaka žena može biti pametna, jaka i samostalna. Pošto je moj veliki interes pisanje, imat cu blogg na web stranici frokensverige.se gdje cu pisati o tome kako je važno vjerovati u sebe i u svoje ideje, ali takoder i o ljudskim pravima, ravnopravnosti žene i diskriminaciji. Blogg ce biti mjesto koje ukazuje na važne probleme švedskog društva o kojima se ne može procitati u novinama. Kontaktirat cu razlicite dnevne novine da bi mogla, na primjer, svake druge sedmice informirati o mojim zadacima i mom poslu. Mislim da je jako važno da ljudi razumiju i da prihvate ovaj novi koncept, jer sam uvjerena da ce više zemalja ici istim putem. To je samo pitanje vremena. Tražit cemo sponzore, avioprevoznike, da bi mogla putovati i širiti novi koncept izbora za miss u svijetu, jer je ovo, na jedan nacin, i borba protiv konzervativnog pogleda na žene.
Kako si ti uopšte došla do ovog takmicenja i šta te je privuklo da se sama kandiduješ? Šta si ocekivala od ovog izbora?
- Slucajno sam bila na frokensverige web stranici i vidjela da uvode jedan novi i jako važan koncept. Svidjela mi se ideja, jer sam se licno odavno borila za slicna pitanja. U švedskom društvu mediji previše uticu na djevojke kako trebaju da izgledaju, kako da smršaju itd. Djevojke su danas stalno pod pritiskom da izgledaju i da se ponašaju kako društvo od njih zahtjeva. Ja sam uvjerena da svako može biti lijep na svoj nacin, danas su modna industrija i estetska hirurgija u stanju da naprave svakog lijepim, ali najvažnije je da je ljepota nešto što dolazi iznutra, nešto što se vidi u ocima onog što vjeruje u sebe.
Nisam previše ocekivala, jer sam znala da ce biti težak zadatak ako pobjedim, s obzirom da je dosta teško promjeniti reputaciju zaštitnog znaka Fröken Sverige koji postoji od 1950. godine. Znala sam da ce sve ovositi od moje pokretne sile i moje inicijative, ali meni to odgovara jer volim biti svoj šef i projektovati moje ideje.
Koje su osnovne razlike u zaštitnom znaku Fröken Sverige od 1950. do ovih modernih vremena i, ove, Nove Fröken Sverige, koja startuje, sad 2009. godine? Da li bi se ti takmicila i u okviru starih kriterija?
- Sadašnji izbor nema puno zajednickog sa starim izborom Fröken Sverige, osim imena. Ne bih se takmicila po starom konceptu, jer mislim da Fröken Sverige, treba da stoji iza pozitivnih normi koje se slažu sa današnjim pogledom na žene u Švedskoj. Zdrav pogled na žene danas nije pokazati samo fizicku ljepotu. Toga vec puno ima u švedskom društvu. Cilj je da kroz ovaj koncept inspirišem druge i da pokažem da postoji ljepota koja nije vanjska, ali koja se vidi kroz djela i kroz samopouzdanje. Ljepota je izbor.
Šta bi bila tvoja poruka djevojkama koje bi isto željele biti Fröken Sverige?
- Ako imaš jaku volju i tražiš odgovor na pitanja u švedskom društvu o kojima se u medijima malo ili nikako ne govori, traži ovaj posao! Nemoj misliti da ce ti kroz titulu sve doci samo od sebe, moraš biti sposobna da konkretno ostvariš svoje ciljeve. Nije uvijek lako citati kritiku u novinama za ono što se boriš, ali je jako važno da si uvjerena da ceš dostici to što hoceš.
Ti neceš ucestvovati na izboru za Miss universum, kao što su to tvoje prethodnice radile. Hoce li ti nedostajati to takmicenje?
- Mislim da Miss univerzum, u kojem mi ne ucestvujemo, podržava jedan konzervativan odons prema ženama, koji ja ne podržavam, i zato mi nije žao što necu biti tamo. Miss univerzum je veliko internacionalno takmicenje, koje ima prestiž u svijetu i formira i utice na današnje mlade žene. To je šteta, jer na taj nacin isto ogranicava ženu i stavlja je pod kategoriju fizicke ljepote, umjesto da podržava cinjenicu da svi ljudi imaju mnoštvo osobina koje treba da pokažu i kojima treba da se ponose.
Novi koncept podržava modernu, današnju ženu. Ženama danas je važnije da budu cijenjene prema svojim sposobnostima nego prema izgledu. Pošto cu diskutovati o društvenim problemima u Švedskoj i odgovarati na eticka teška pitanja, kao Fröken Sverige, hodanje u kupacem kostimu ne bi bilo primjereno tome. Takmicenje ljepote i naš novi koncept ne idu zajedno. Pitam se, kad smo vidjeli muškarce da u kupacim gacama odgovaraju na eticka teška i komplikovana pitanja? |
MOJA RAHMETLI NENA
Moja rahmetli nana, nena i slicno nije volila te nazive, pa smo je po njenoj želji zvali majka. Imala nas je 21 unuka, pa kada ljeti dodemo u Livno, naravno uz naše roditelje, bilo je kao u košnici.
Ona je organizovala posao i sve se znalo, pocev od toga ko priprema dorucak (na primjer) ko ide u polje na kupanje i to tacno gdje, pa sve do toga ko nosi ogromne kruhove u Ademovu pekaru, a ko ce i kada otici po njih. Njeno je bilo da u mutvaku uz kafu, veliki cibuk i cigaretu smišlja organizaciju.
Pa valajlo je samo mlijeka (kiselog, slatkog, mlacenice) pripremiti cak i po 15 litara za dorucak. No, ipak nikada nije bilo ni u cemu greške ni zastoja, a da se neko pobuni što je dobio neku zadacu, pa to je bilo naprosto nemoguce.
Bila je i stroga, ali prema svojim kcerkama, mojim tetkama.
Ako bi koja došla za dorucak nesredena, bez rijeci je udalji, a onda ostalima kaže, nekako u ovom smislu: "Kakva je k´o buca Janja! Pa za ženskom se i zeleni grm okrene, a za muškom nece ni g...o".
Izrodila je 13 ženskih i jedno muško, ono šta je ostalo u životu, a bilo je umiranja na porodima ili netom poslije, tako da je ukupno porodila 21 dijete u 19 porodaja. Doživjela je duboku starost i nikada se ni na šta nije žalila.
Mislim da nije ni znala gdje je ordinacija ljekara.
Mirsad Djulbic
BITI ŽENA....
Nije lako biti žena, bilo gdje na svijetu.
Pametna, lijepa i ambiciozna:
Druge žene te mrze.
Muškarci te se plaše.
Lijene misle da ceš im uzeti radno mjesto.
Ako imas novaca - ili si sponzoruša ili si ljubavnica.
Ako sama zaradjuješ - glupa si.
Ako puno trošiš - rasipnica si.
Ako imas dugacak jezik - kucka si.
Ako šutiš - mutava si.
Ako se dotjeruješ - imaš nekog drugog.
Ako se ne dotjeruješ - zamijenit ce te drugom koja se dotjeruje.
Ako imaš muške prijatelje - ili su ti momci ili ljubavnici.
Ako si neudata - nešto ti fali.
Ako si udata - budala si.
Ako si ipak udata - zašto nemaš karijeru?
Ako imas karijeru - zašto nisi udata?
Kad se udaš - kad ceš roditi?
Kad rodiš - kad ceš roditi drugo dijete?
Kad rodiš dvoje - ti ništa ne radiš? Pa zar nisi imala nekakvu karijeru?
Aaaaaaajme meni!!
Pismo drhtavo od ruke nesigurne,podrhtavajuce,napisano...
Drago moje,premilo dijete
ne more majka da doceka tvog pisma,tvog glasa,pa eto da ti napisem pa cu tako dok pisem biti blizu tebi,dijete moje.Ne zoves me evo mjesec dva.Zna majka da se vremena nejma,vama je mladima teze danas.Zivot postao trka i ne smijes stati ni za tren.Nama je bilo sve malo sporije,pa i lakse.Onda se je i u pomoc priticalo jedni drugima.Neko kucu gradi,a mi svi pritekni u pomoc,muski se prihvate zidati,u tackama donositi grede ili malter mjesati.Mi zene bi kuhale i sve tako.Onda sjednem pred kucu i napravivsi dzugum kafe,jer znam da ce neko proci pored kuce i navratiti,cekam i slusam mir oko sebe.Nema toga vise djeco.Sve je postala jurnjava za novcem.Prije nisu zene radile.Radile jesu,al po kuci,po njivi i uvijek djeca oko nas.Danas zene po cijeli dan na poslu,pa jure po djecu,pa onda se prihvataju posla po kuci.Nije vama lako.Tjera zivot koji je danas sve samo ne zivot.Zato se ne ljutim sto ne zoves, dijete moje.Znam da niste mogli doci ni za Bajram ni za Novu.Tamo u tudjini moras zaraditi svaki cent i to krvavo.Evo ljeto dolazi,a ja se bojim da necete opet doci.Osluskujem svako auto,svaki glas i mislim eto ih,dolaze,a znam da niste vi to.Srce zaigra cim cujem djecje glasove.Eto moje unucadi,a znam da nisu oni,nego od moje Mare stigli iz Austrije pa brbljaju na stranom jeziku.Nekad dodju do mene,vire na moju macku Zuju,a ja im mahnem rukom da dodju.Nesto ih razumijem,a najvise ne.Ono sto na nasem kazu jedva saberem.Nekako im cudan naglasak.Ali divna djeca,odgojena.Kazem im da je ovo tvoja maca i da ces i ti doci akobogda brzo.Pokazujem im vase slike.Odu djeca,a ja onako jos tuznija i dalje gledam vase slike i poredam ih po stolu i satima milujem.Padne noc,a ja u svoju kucicu i moja Zuja.Nas dvije se napricamo,hehe luda stara glava more samo sa mackama pricati.Gledam marame,kaput i ostale poklone sto ste mi slali.Ne treba majki sve to dijete drago.Opet mi milo da ih gledam.To su vase ruke dirale,birale za svoju majku.Odem prije nego cu leci u tvoju sobu i otvorim orman pa izvadim tvoju najmiliju kosulju,pa je u krilu drzim ko sto sam tebe drzala.Sve mi se cini da si pored mene.Haman svaku noc sanjam da ste mi dosli.Graja po kuci,smijete se i pricate,pricate.Milo vas gledam kako jedete sve sto sam vam naspremala.Da,evo i dzemova i ajvara i svega sam ja pripremila kad mi dodjete.Tvoju najmiliju jabuku sam pobrala.Bog zna sta je kila u ostavi.Znas one koje najvise volis,crvene slatke jabuke.Dobro rodila tvoja jabuka.Velim sebi to za moje dijete kad dodje.Imaces puno ponijeti kad krenes nazad.Ako dodjes,pa da ti majka i sal i dzemper sto sam isplela dam.I stolnjak sam ti oheklala,pa kad ti dodju gosti da kazes: ovo je od moje majke.Znam ja da vi svega tamo imate,hvala Bogu,al eto da ti je uspomena od mene kad me ne bude vise.Bolje je da ste vi tamo.Ovdje bogme tesko da biste posla imali.Ni djeca vam bogme ne bi imala puno toga ko sto tamo imaju.Narod se opet nas snalazi kako zna i umije.Jest da mi tesko sto vas po dvije godine ne vidim,ali tjesim se i kazem da je bolje sto ste i tako daleko,al se ni za sta ne patite.Odmah mi je lakse.Ujutro sjednem na svoju terasicu pa gledam prema onom brdu kako mi ti pokaza pretproslo ljeto.Ti mi rece na toj strani je Njemacka.I navecer zvijezde.One sto izgledaju ko kola.Ti mi rece da i ti navecer u njih gledas,pa se eto i ja zagledam i mislim mozda i ti bas sada gledas u tu hrpicu zvijezda i mislis na majku svoju.Vi ste meni uvijek u mislima.I kad radim oko cvijeca i kad kuham i kad heklam,uvijek si ti i tvoja djeca sa mnom.Sta li sada rade,jesu li mi unucici u skoli,jel moje drago dijete na poslu ili zuri negdje?Pa me sve strah kad vidim koliko je nesreca po ulicama.Brza auta,pa ginu od te proklete brzine.Zna majka da je sve zurba,al pazi se dijete,ne vozi prebrzo.Cuvaj se.Velim svaki dan,Boze sacuvaj ih svakog zla,kako moje dijete tako svu djecu.Nekad odem sa Enisom i mojom Marom u setnju,odemo i na mezarje.Mara bome obilazi i mezarje svojih svekra i svekrve,pa onda ode na groblje svom pokojnom muzu i materi.Nas dvije pocistimo okolo i stavimo cvijece,fino uredimo i oko njenih i oko tvog rahmetli oca i moje sestre.Isplacemo se.Ja ne mogu,pa mi zao,obici mezare moje majke i oca.Predaleko mi,a noge jedva sluze.Nekad mali Amir kad podje tamo meni javi pa me poveze.Kad dodjete pa cemo zajedno majki i didi da im uredimo.Bog zna kako je sve zaraslo.Nisam bila evo skoro deset mjeseci.Moj sinko,starost ne da gdje bi srce rado islo.Kad moram doktoru,a daleko je bolnica sinko,pa me Amir kad moze odveze tamo.Dam mu za benzin,nema ni on,a drago dijete me uvijek upita kad prodje pored kuce kako sam.I onaj mali Ivan,da znas kako je vec momcina postao.I on me nekad upita treba li mi sta da mi donese,Bog mu dao.Ja bih naradje s vama bila,al znam da ne mogu.Kazes mali vam stan,al majka ne bi vama smetala.Skuhala bi vam dok ste vi na poslu.Bila bi mjesec dana i nazad u svoju kucicu.Sta ce meni dulje.Ne bih ni mogla dulje bez svog cvijeca i basce.To mene smiruje.Moju tugu ublazi.Eto da vas vidim pa makar na par dana.Znam ja da se nema vremena,al majka ima samo vas i nikog vise.Za vas jos zivim.Dodjite djeco,pa makar na malo.Zazelila vas se majka do neba.Sve brojim dane,a ne znam koje to dane brojim,one koji su prosli otkako vas ne vidjeh ili one koji su preostali dok mi dodjete.Evo gledam igracke sto su tvoja djecica,dragi moji unucici zaboravili.Ne dam nijednom djetetu da ih dirne.Dala sam jednu lutku samo maloj Jasninoj.Nemaju.Ne ljutis se zato,jel de?Ostale izvadim,poredam po tepihu,pa mi se cini kako mi unucici posjedali po dnevnoj sobi pa se smiju grohotom.Porasli su znam.Nemoj dijete da na majku tvoju zaborave.Reci im neka me oni nazovu.Reci im da ih stara majka puno voli,do neba.Eto,da vise zavrsim ovo pismo.Zeljko ce adresu tvoju napisati na kovertu,jer se bojim da cu ja pogrijesiti pa neces ni dobiti.Pokusajte doci,mili moji.Meni samo to treba da mi dodjete makar na dan dva.Zna majka da vam nije lako,al barem malo da vas vidim.Nazovi me dijete,makar jednom.Kad vam cujem glas lakse mi.Ovako stalno brinem sta je s vama,sto se ne javljate,da nije sta bilo.Onda nekad mislim,necete da se javite,jer hocete da me iznenadite i najednom se pomolite na vrata.Nekad kad se vracam sa trznice,pa vidim neko auto kako skrece u nas progan,pohitim,sve mislim da ste to vi.Kad sam u basci pootvaram sva vrata da cujem telefon,ako zovnete.Stare usi i noge,pa sam zamolila Ibru da mi telefon napravi da bude blizu vrata pa da ga bolje cujem.Nekad se prevarim pa poletim kad cujem da zvoni.To u Anise telefon glasan,pa mi se ucini da je moj.Zato puno i ne izlazim,sve ocekujuci nazvacete,pomolicete se.Zna majka da se ne dolazi lako iz te daljine,jos sa djecom.Ne mogu djeca tek tako skolu napustiti,al eto u nadanju mi prolaze dani.Zna majka sve,al dijete moje drago,zazelim vas se toliko pa barem zovni svoju majku koji put.Kad vam glas cujem,malo me mine ova tuga za vama.A ne valja oplakivati zive,zato majka ne place,al tugujem dijete sto vas ne vidjam i ne cujem.
Voli vas puno,puno vasa stara majka.
Karmen Media-Velagic
Ratna BiH,jedan ratni dan,jedan ukraden dan,zaustavljen u vjecnosti...
Jedan dan u Bihacu,ratne 1994...
-Mama,mama,jesi li ti?Mama...
-A sine moj,jesam,jesam.
-E napokon da te cujem,mama.Gdje je tata?Kako ste vas dvoje,mama?Jesi dobila novac?
-Ma znas kako,dijete.Rat je,sta da ti kazem.Dobili smo pare,hiljadu i po maraka.Hvala ti sinko moj,hvala.
-Hoce li ti to moci biti dovoljno?
-Ma hoce,hoce,ne brini.Vazno je da ima brasna,a za ostalo je manje bitno..
-Pa koliko kosta brasno?
-Pa...toliko koliko ti posla.Vreca brasna hiljadu i po maraka,sinko moj.Jos smo sretni sto ga mozemo kupiti.
Tisina sa obje strane,duboka tisina.
-Kako tata?Ima li sanse da kontrolise srce,jer mu je slabo bilo cujem?
-Tata je na mostu bio kad je granata ubila troje pjesaka,a on bio na biciklu.Kad se podigao i vidio rupe po jakni,nije mogao vjerovati da je imao toliku srecu pa da je prezivio...Kaze,kad nije tad dobio infarkt nikad nece.
-Granata...na mostu..a moj Boze...
-Da moj sinko,bace granatu na jedno mjesto,pa pocekaju pa je bace malo dalje,da budu sigurni da se niko nece spasiti...Rat je,tako je to uvijek.
-Pa kako si stigla do poste?Daleko je kuca...
-Osluskujem.Ma naucili smo mi.Po zvizdanju i fijukanju znamo hoce li pasti blizu ili daleko.Pravi smo ti ratni veterani.Mama ti je naucila sve vrste granata i bombi i cega sve ne.Cim im cujem zvuk znam namah koji je kalibar i kako se zove.
S jedne strane glasna i gorka veselost,s druge strane nijema zapanjenost.
-Nego,sinko moj,de ti meni reci kako ste?Patite li se dijete tamo u tudjini?
-Kako cu se patiti mama,sta ti je?Patimo se misleci na vas i gledajuci na televiziji sta se desava.
-Moj sinko,cuvajte mi se.Tudjina je to,svasta ima,a vi meni sami.Ne bojte se za nas.Cuvamo se mi.A televizija i pretjeruje.Nije to toliko strasno,ne bojte se.
-Jedva smo nasli nacina da vam posaljemo novac.Mnogi salju preko Kladuse.Mi smo otisli do Zagreba i dali novac i na svaku svotu koja se posalje ,damo dvadeset posto provizije.
-Bas me cudilo kako ste poslali...auu sinko,pa vi ste za ovo dali jos tristo maraka?!
-Neka smo,samo nek ste dobili.
-Pa plus put iz Njemacke u Zagreb...a moj sinko,puno je to...ne smijete tako,morate na vas misliti,od cega cete zivjeti ti i brat,sine moj?
-Kakvi puno,mama...samo nek ste dobili,iako je to malo.Malo brasna kupiti i opet nemate nista.
-Kako da nemamo,dobro je to.Neki nemaju nikog da im posalje.Neki dan mi dosla jedna poznanica i nudila mi prsten od svoje majke za kilu brasna.Imala sam jos dvije kile,pa joj dala...i nisam primila prstena,grehota je to.U ratu moramo dijeliti,u ratu patimo svi i ako se ne pomognemo...
-Neki, vidim,dobro prolaze u ratu.Slali smo mi iz Frankfurta dva kamiona hrane i lijekova,najvise hrane.Rekli nam da konvoj za Bihac nije prosao,jer je grad u okruzenju.Skrenuli su konvoj na drugu stranu.Neki pricaju kako konvoji zavrsavaju u Zagrebu i tamo hrana gnjije,dok nas narod umire od gladi...
-Rat je,sinko.Tako je to bilo u svakom ratu.Nego kako ste vi?Jeste se snasli?
-Jesmo.Brat radi,a i ja sam nasla posao.Posto nemam pravih papira,radim na crno u jednom restoranu.Plata nije losa,ali nemam nijedan dan slobodan.
-Kako to?Pa dijete moje,nemoj tako.Odmah to ostavi,sram bilo tog tvog sefa.Iskoristava vas.Koliko sati radis?
-Ma nije to tesko.U kuhinji pravim salate,perem sudje i...tako.Dvanaest sati radim dnevno.Pocinjem u jedanaest,a zavrsavam u jedanaest navecer.Poslije samo operemo kuhinju i tako...
-Ah dijete,zar poslije ponoci ides u stan?!Pazi se,velegrad je to.Neka brat dodje pred tebe.Moze se svasta desiti...Dijete,ostavi taj posao,ne valja to,pa unistice te.Aj meni,tolike sate na nogama iz dana u dan...
Tog trena nesto zabruja u telefonu,resko,potmulo.Veza na tren nestade.
-Mama,mama...mama jesi li jos tu?
U slusalici je i dalje brujalo.
-Mama...mama...halo,halo...mama!
-Tu sam sine,tu sam.
-Nesto prekinu...
-U blizini poste pala granata,nista nije.
-Granata?!U sred grada,a ti tako daleko od kuce?!Pa kako ces nazad,kako ces sada pod takvom opasnosti nazad,mama?Sto sam ti uopce rekla da dolazis ovako daleko?
-A moj sinko,ovako je svaki dan...Nije to tako strasno.Hoce da nas malo uplase,da nam zivce trgaju,da nam ne daju mira,al neka sam ja tebe cula,dijete moje.Kako sam vas se pozelila.Kazem sebi,neka su mi djeca otisla iz ovog jada i smrti,pa sve drugo Allah sellamet.
-Kad sam se htjela s bratom prijaviti u teritorijalnu odbranu,zabranila si nam izici iz kuce...
-Ah,kakva odbrana sine!Ovdje ginu prvo mladi i neiskusni borci.I civili ginu.Neki dan poginu nas Vlado.Sjecas se njega,sto nam je cesto navracao sa zenom i kcerkom.Bio veliki saljivdzija.
-Poginuo Vlado...onaj cika Vlado sto je napustio Beograd i doselio zbog svoje Ajse u Bihac?
-Da,nas Vlado,pokoj mu dusi.Zaklonio svoju snahu Merimu od granate i nju spasavajuci poginuo.Kako nam je zao njega.Mnogi su mu bili na pogrebu.Ko da granata bira koga ce ubiti; Srbin,Hrvat ili Bosnjak.Ubici je stalo da ubija,moj sinko...A Bihac im sa Grabeza ko na dlanu...
-Ja cu pokusati da vas izvucem iz Bosne...
-Vidi sine,ako mozes.Strah me za tvog oca.Nekad problijedi tako da me strah.Nedostajete mu.Brine za vas,a suti samo.U sebi guta.Al znam da je i njega strah za vas.Bojim se da ce mu srce jos vise oslabiti.
-Hocu,pokusacu da vas izvucem.Moram.Brat je vec nasao neke ljude da nam pomognu.
-Pazite se sine.Nemoj da ides u to doba sama po ulici.Reci bratu da dodje pred tebe,molim te.
-I on radi do kasno,al nekad dodje po mene.
-Svasta ima tamo,cuvajte mi se.Nemate nikog da vas posavjetuje.Ti imas devetnaest,a brat osamnaest godina,a sami u toj tudjini.Tamo svasta ima.Droge i kriminala.Svasta cujemo.Ima raznih opasnih sekti.
-Ma ne boj se,mama.Znas da necemo mi to.
-E moj sinko,kako brinem za vas.Imate li dovoljno jesti,je li vas strah samima tamo u dalekom svijetu,mucite li se.
-Mama,ne mucimo se,kako da se mucimo ovdje gdje nema rata.
-Dijete moje predrago,svaki moment sam s vama.Samo da mi se djeci ne desi nista lose.
Veza je pocela bivati sve slabija.Rijeci su pocele odjekivati kao u ogromnom,praznom prostoru.
-Mama...ne cujem te..reci tati...da...
-Sine ,cuvajte se...bratu...da dodje pred...tebe..
-Mama...mama...ne cujem te...
-Djeco moja...pazite...se...pazite se...voli vas...mama...voli vas...
Eho zadnjih rijeci je jos odjekivao u praznini;hladnoj i nijemoj.
-Cuvajte mi...se...voli...vas mama...
Zatim zabruja,zakrci u slusalici i veza se prekinu naglo.Cuo se samo otegnuti,monotoni zvuk ugasenog razgovora.Rijeci nestadose u praznom,ledenom,bezbojnom,nijemom svemiru.Karmen Media-Velagic
HASANAGINICA
MAJKA
Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.Da li se sjecam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaceno mršavo lice, noge u papucama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peci, od rucka do vecere, od jeseni do proljeca, u zidovima, medju cetiri zida, uzidan, tekao je nelijep zenski zivot. Sjecam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djecije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" camila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz zenskih obraza.Sjecam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djecije razigrane prostore, zaboravljajuci otici pet puta na dan u dzamiju i - poslije su oceve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari...poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, zena sakrivena u tami i ocev nemilosrdni pogled. Strazarska sablja što nas je goropadno gonila kroz sokake...Rasli smo.
- Da mi se nijesi maknuo ispred kuce. Jes' cuo. Nemoj da te ja špruljom pitam dje si bio! A sad - abdest pa namaz.
Zid pred sitnim djecijim zeljama.
Uciteljeva šipka bila je duza od oceve, a djeca su u školi zaplašeno cutala. Moj plac... Sjecam se majke. Blijedila je.
Sakrivena iza zalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proci ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidzinice, nane, babe, zene i zene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.
Cudjah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.
Tada smo smjeli, da ne smetamo po kuci, izici na sokak. Igrali smo se pred kucom i ceznjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.
I rasli smo.
Svake druge godine po jedno dijete došlo bi medju nas.
Majka bi tada obicno lezala. Samo ne znam zašto sam sve cešce bivao mlacen, zašto majcine oci postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...
Zene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ciza, prašina. Bjezali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.
Da! Cetiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.
Sjecam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, zuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamencica koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruce.
Onda nešto snazno i otegnuto dreknu. Cudno! Cekali smo da ponovo pocne. I cusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.
- Baš ko truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro.
- Nije vala, vec ko kad Mešan pjeva. Eno...
- Tu-uu! tuu-uu!
Zabavljao nas je, a bilo je sve blize. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeci u prašini okretali smo glave prema zvuku.
Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.
...Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlacice...
A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo azdahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih ociju koje su šle na nas. Sasvim blizu...blize. Ocajno brzo! Tuu!
- Tonobil! - prestrašeno je skocio Bajro.
Ne znam da li se iza prozora zacuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrcene ruke, sjetih se...
Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo rucica mahnu ispod tocka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.
Guši u grlu. Cije je to srce onako lupalo.
Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene...nešto zeleno. Ljudi i djeca. Zagor. Uzas.
Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnjeceno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, ocajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zacinjala se luda misao: mozda sve ovo i nije ovako... nije istina.A majka je imala široko razrogacene oci. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjecam da li je, najzad, bilo i sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je još uvijek kao teret da pociva, beskrajno rijecita ukocenost majcinih ociju.
Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo cutao, onda vidjevši nepokrivenu namrgodio se:
- Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila brez vale? Unilazi.
* * *
Sjecam se: polazio sam na "škole". Mati je grcala ispracajuci me:
- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idji sredinom djade, satrice te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako...
Dalje nije znala. Ili nije mogla...
Skender Kulenovic
NA PRAVI PUT SAM TI MAJKO IZAS´O
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u cetiri duvara.
Celo na zemlji pred
svojim Allahom
velikim i milosnim.
Dervis s tespihom u tekiji
U mejtefu,
u zutoj sufari i bijeloj bradi hodzinoj
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleca,
na uhu crni sapat sejtana,
u srcu prelest saraja dzennetskih
i stravu vatara dzehennemskih,
pred ocima cengel strasnog Azraila
sto dusu vadi iz zila roba bozijeg.
Djevojkom,
s ledenog Sumeca
pod kucom vodu
je grabila djugumom
i preko sokaka,zavrnutih dimija,
rumenim je listovima treptala,
kaldrmom grbavom pod kucom
mokrim je nanulama klepetala,
od muskih ociju bjezala:
cista da dodje onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan.
Uz sokak ga je kroz musebak snivala.
Srmom i jagom u cevrme slivala.
Svilom iz grla,podnoc ga zazivala:
“Kolika je duga zima bila....”
Na pjesmu:mjesecinu,
na dlanove:caske rumene
Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudiine
duvak paucinast,ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te icindije,
djugum i mladost iz ruke
joj ispade i Sumece ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
sidjose jendjije.
Grlo i koljena britka strepnja presjece.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
ne odmici me u daleku tudjinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi !”
Premrlo krto joj tijelo
u feredzu,
u kabur tijesan,slijep,zagusljiv
stavise.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelim tulbentom
zavise.
Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kucom i plahim Sumecem
u Sumecu suza,majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesose,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesose
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesose.
Usnom i celom,
tri nove ruke poljubi:
svekru,svekrvi,njemu.
I kako tada sakri pred njim oci,
nikad mu vise u njih ne pogleda:
Nit joj bje softa,nit kadija !
Pred svitanja,
prigusiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluskivala.
Pjanom,
kundure mu je ubljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomoscu srne zalud ga je prodobravala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je,zalud docekivala:
Sljepocnice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
vec je istrga kljestima pozude.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U cetiri tupa duvara klonulo je othukivala.
“Golemo nesto,golemo sam ti skrivila”-Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.
Na tespih zuti suze cehlibara,
na zute usne:zapis koji sapce,
na dlanove:zuta,Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje miloste,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrcinama:
Te noci,
ja joj se rodih:sin ko san !
Izezeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grcinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...
Cura
Sinoc je umrla tetka Zuhra. ..u snu.
Kažu da ju je medicinska sestra koja ju je njegovala zatekla zatvorenih ociju i s osmijehom na usnama. Cudno, jer tetka Zuhra se niti jednom u zadnjih cetrdeset godina nije nasmiješila. Nijednom otkako je nepokretna.
kažu da nije imala fizickog razloga da bude nepokretna, da su joj se jednostavno noge odsjekle kad je cula da je cura umrla, da je sjela i da više nikada nije smogla snage da ustane. Vodili su je sinovi raznim doktorima, do Beca su jednom prilikom potegnuli ne bi li neko dokucio kako se može izlijeciti, ali sve što su doktori znali reci je bilo "ovo je na nervnoj bazi."
Ona nikad nije pricala o tome, jednostavno se uvijek ponašala kao da je samo prilegla. Prilegla na cetrdeset godina... a svi smo znali da je zbog cure rahmetli, da su joj se noge odsjekle, i da joj srce nije prepuklo samo zato da bi više patila, jer znala je da je sva krivica njena. Znala je da je ona kriva što joj je jedina kci umrla, i htjela je sama sebe kazniti.
Cura je bila najljepša u selu... ma šta, da smo i u velikom gradu živjeli, opet bi najljepša bila. Bila je toliko lijepa da je mene bilo strah da je gledam, da je ne ureknem. Kose joj, gavran crne, padale do struka kad bi ih rasplela, a kad bi me zamolila da je pocešljam, od mene nije bilo sretnijeg djeteta na svijetu.
Ja sam bila dijete i kad je umrla.
Bila mi je tek deveta godina, ali i dan danas je se sjecam jasnije nego svog babe, a kad je on preselio, vec sam dvanaestu punila.
Sjecam se kako je plakala kad je gari crko, plakala isto k'o da je insan preselio, a ne pašce.
Sjecam se kako bi sjedila pored prozora i krpila babi carape, i pjevala ...moj dilbere, a ja bih se vazda pitala kome to ona pjeva, na koga to ona misli.
Sjecam se kako se iskradala da je mati ne vidi, kako bi nestala na pola sata, pa se vratila ozarena i rumena... nikad ljepša nije bila nego kad bi se pojavila nakon tih tajanstvenih nestanaka.
Kažem tajanstvenih, jer nikad nisam znala gdje ce, i s kim ce, a ja sam uvijek znala gdje je, jer sam se uvijek držala njenih dimija, kad je vec oko moje matere šestero drugih bilo.
Sjecam se i kad sam saznala sve, i kome pjeva kad pjeva, i s kim bude kad nestane, sve sam saznala kad je tetka Zuhra polupala sve i jedan tanjir u kuci, pa smo poslije jeli iz plehanih.
Klela je toliko glasno, da smo je i mi djeca na avliji culi. Cura se krišom nalazila s Ahmetom Hamalom.
Vidjela ih dajdžinica Kija kako kod bunara sjede i pricaju, vidio ih i amidža Nail da šetaju iza štale.
Hej, Ahmet Hamal. Ahmet Hamal, kad se mogla udati za gazdu, kad ju je htio svaki iz sela, kad se i do susjednih sela culo za curu. Ahmet Hamal, i sirotinja, i rošav, i još Hamal.
Zuhra je vikala preko mene mrtve, a ja sam tad prvi put cula za to... i mislila sam da ce cura prekoracit Zuhru kad umre, pa se udat za Ahmeta Hamala.
I ako mi nije bilo pravo... nekako sam mislila da ce cura uvijek biti u kuci, sa mnom, da ce uvijek njen smijeh odzvanjati hodnikom, da ce uvijek baš ona da izlazi na avliju da nas zove da jedemo. Ali, tješila sam se, ako i ode za Ahmeta, možda me povede sa sobom, moja mati ne bi ni osjetila da joj jedno fali.
A eto, prevarih se. ..do tri dana otkad Zuhra polupa tanjire, cura nestade. Cijelo se selo nadiglo da je traži, i nju, i Ahmeta.
Nadoše je dovece, dovede je amidža Nail, i rece Zuhri da je dovede u red.
Tad nisam znala ni šta znaci dovesti u red, pa sam mislila da je to ono što je Zuhra uradila - za kosu je dovela iz avlije u kucu.
Poslije toga nije smjela ni sic sa sprata, sem da u klozet ode, a i tamo bi je Zuhra pratila.
Heftu je dana to trajalo... istom, jedan dan, kad je tetka Zuhra otišla do Sahe po kajmak, ja sam sjedila na peci, Sjecam se ko da je bilo danas, ljeto je bilo, i toplo, i cura je sjedila pored otvorenog prozora i šila malom Omeru gegice.
Podiže glavu, i zapjeva "moj dilbere", i suze joj se skupiše u ocima... ja vec pošla da ustanem s peci, da joj pridem, kadli se ona uhvati za srce i zaljulja... ne stigoh ni viknut, vec je pala.
Kad je Zuhra došla kuci, s vrata joj moja mati rece. Ona se nasloni na zid, odtetura do sobe, i leže.
Kad su doktori došli, rekoše da je curi srce prepuklo. Tetka Zuhra više nije ustala... za Ahmeta Hamala niko nikad više nije cuo.
Zadnjih sedam godina tetka Zuhra je bila u starackom domu, i ja i sestre bi svaki dan barem jedna odi obidi je. Sve smo mi sad i udate, i djecu imamo, ali kad smo se udavale, sve nas je isto pitala: sine, voliš li ga? uvijek bi rekla da je samo to važno.
Cesto je pricala o curi, cesto je spominjala... govorila je da ne može rahat umrijeti dok joj cura ne halali. Mi smo govorile tetka, bona ne bila, ne budali, cura je tebi davno halalila, kako bi ti zahatarila, pa ti si je rodila, i hajde, pricaj o necem drugom, nemoj se džaba sekirati, ali ona nije dala progovorit... dok joj cura ne halali, njoj nema ahireta, pa makar dovijeka živjela.
Sinoc sam usnila curu, onako mladu kakva je bila. Sjedila je kod mene u kuci, moja joj mala Emina spavala u krilu, a ona raspustila kose, i ja je cešljala... pitala me kako su svi, i kako joj je mati. Kad sam joj rekla da se boji umrijeti dok joj ne halali, natjera me da joj odmah spletem pletenicu i rece da mora ici.
Sinoc je umrla tetka Zuhra... u snu.... kažu da su je našli s osmijehom na usnama.
|
|
 |
|
Hej!
Prova att göra en egen hemsida precis som jag.
Det är enkelt och du kan prova helt gratis.
ANNONS
|