OSTAJTE OVDJE...
Ostajte ovdje!... Sunce tudeg neba
Nece vas grijat' k'o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke k'o ce naci bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka place za svojijem cedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u narucja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas nece;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvjetna polja kud se tudin krece.
Ovdje vam svako bratski ruku steže –
U tudem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!... Sunce tudeg neba
Nece vas grijat k'o što ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...
Aleksa Šantic
GOSPODIN ALEKSA
Danilo Maric
Istim drumom noge i misli ne mogu dugo. Tijelom sam u posmrtnoj povorci, a mislima...
Jutros me razbudi, kako mišljah, djeciji plac, uporan i nepresušiv. Domalo prepoznah plac macke. Naprasno razbuden, mrzovoljno se podigoh i naslonih na prozor. Plac je, kao mrzli veleški vjetar, gruvao iz svih pravaca. Mene se najsnažnije doimao maciji. Ugledah je sklupcanu u cošku dvorišta, izmedu dvije posude cvijeca, tuli glavu i tuži. Pridružio joj se i pas, uokružujuci dvorište cvilio je u predasima macijeg placa.
Životinje umiju najaviti zemljotres, nevrijeme, rat... i - ljudsku smrt.
Koji tren prije mog budenja umro je Aleksa Šantic, gospodin Aleksa, kako su ga oslovljavali Mostarci. Vijest je, mahalu po mahalu, zavijala u crno. I mene pogodi, gotovo obori s nogu, pa se ponovo povukoh u krevet, i prepustih mislima. Povratice me duboko, u djetinjstvo, u još jedno osobito budenje.
Tada su me budili majstorski skladni kameni klesovi i bljeskovi prvorodenih suncevih zraka. Volim da se budim pri jakoj svjetlosti - oraspoložuje me. Volim lijep dan, a budenjem ga prepoznajem po svjetlosti. Tog jutra bi izdašna. Udružena sa zvonkim i melodicnim zvukovima zidarskih cekica, u snenoj djecijoj glavi, svjetlost se razigravala kao splet igara dobro uvježbane folklorne družine. Opcini me živopisna narodna nošnja, i muzika po kojoj je poskakivala razdragana mladost. Polusnen, i tad podoh ka prozoru da se prikljucim razigranoj mladosti. Ne znam da li se to moglo zbiti, ali ja sam zatekao na dvorištu folklorna kola, koja su se umanjivala, bježala ispred mog pogleda. Igraci završiše u obliku raznobojnih neretljanskih oblutaka rasporedenih u desetine krugova dvorišne kaldrme. Uvijek sam se djecijim žarom divio majstorluku kaldrmisanja mostarskih avlija i sokacica, a toga jutra u kaldrmi zatekoh izdašnu svjetlost i splet narodnih igara. Sa prozora gornjeg boja, po nestanku folklornih kola, svjedocih oživljavanju dvorišta, na kojem zaigraše raznobojni obluci, sofa, jorgovan, strukovi kadifa, zumbula i mušketina, i lulice šipaka glavaša, i okreceni puteljci, i curlik nedotegnute cesme, i zvono na zelenoj kapiji, i secija sa dedom na njoj, i nena u dimijama koja mete puteljke, i sestra Zejna koja zarom krije najljepše mostarsko lice a dugumom umiva plave zumbule, i...
- Mujice! Mali Mujice! - kao što me docekivao i svako jutro, ugledavši me, nježno se javi dedo.
- Šta je, dedo!? - ozvah se, i ja nježno.
- Jesi li se naspavo, moj mali beže?
- Jesam dedo. Jesam, dobro!
- Aferim, aferim! Dodi u dedino krilo.
Oslonjen na tople dedine grudi rucicom sam se poigravao sa neprekidnom crnom predom, izvlaceci je iz cibuka, kojim se i dedo više poigravao nego pušio. Dugo se zabavljah vežuci i driješeci cvorove te cudne niti iz dugacke lule. Crtao sam raznolike figure odbijajuci dim od ociju, da ne ujede, pa nisam ni uocio da se u dedi dogada neobicnost.
Pogled nije skidao sa komšijske kuce. Dugo potraja, bez rijeci i pokreta. Zamišljen. Neveseo. Do tada ga ne vidjeh umišljenog tako dugo, pa i ja prestah sa igrom. Poceh ga probadati pogledima, pažnju skretati na sebe. Kao da me nije bilo, ni moje poruke, zapostavio me, zakljucih sa žaljenjem. Onda i ja poceh slijediti njegove poglede, gledati visoke zidove koji su ogradivali naše dvorište. Shvatih da je dedina misao vezana za zid medaš, zid komšijske kuce.
Kao na crtežu, kuca je skladno ozidana jednolikim krupnim tesanim kamenjem, najljepše u mahali. Iz unutrašnjosti kuce, kroz otvor na sred zida, povremeno pomaljaju glave, ruke, drveni metar i kamen, koje prate oni skladni tesarski ehovi koji su me probudili. Pokušavajuci da proniknem u dedinu pažnju, slijedio sam taj pogled, pa pomislih da uživa u majstorluku neimara. U otvor zida su uklapali svježe otesana kamenja, vješto da se ne primjeti dogradnja. I moja mašta bi izazvana, pa i ja dugo zadržavah ispresijecane poglede na sredini zida dvospratne kuce. Ali moja znatiželja nece potrajati dugo.
- Lijepo zidu!? - rekoh u namjeri da konacno dedinu pažnju skrenem na sebe.
- Lijepo. Lijepo moje dijete. I ljepše nego vidiš, i misliš. LJepše nego misli iko.
Kao da je govorio sebi odsutno je mrmljao dedo. A onda, kao da se naglo razbudio, pogleda me, pomilova po kosi, privuce da poškaklji brkom, poljubi, pa ubode oci u oci, uveza poglede, pa mi se obrati kao da sam odrastao covjek.
- I prezide mogu povezivati ljude.
- Ne znam, dedo! - rekoh zbunjen.
- Pamti ovo jutro. Dijete, pamti... pamti!
- Hocu dedo - obecah da ga zadovoljim.
- Hatidža! - domacinskim glasom pozva nenu, pa kad cu odziv nastavi: - Umij i svecano obuci Mujicu.
Domalo, svecano odjeven, strcah na avliju. Zacudih se i zadivih bogatom dedinom izgledu. Od cipela do fesa sve je blistalo, bolje nego i o Bajramu.
- Velahu havle, tobe jarabi...! - ibretila se nena.
Najednom se okupi sva kucna celjad. Posmatrali su nas znatiželjno, pa sam se osjecao i nelagodno i ponosno. Babo me posmatrao kao da prvi put vidi svoje najstarije dijete. Pride, sa glave mi skide fes, da ga postavi izglednije, odmace se da me obuhati pogledom, pa se povrati i još nakrivi fes, kaza:
- Dobro je!
Pogleda u dedu, pa upita:
- Babo! Tako ti Alaha, de ceš, pa si se tako docero?
- Cuceš! - dedo osta zagonetan.
- Ne znam da je ikad bio ovako svecan - opet ce babo, kaneci da zadovolji znatiželju, svoju i ostalih.
- Bio je jednom! - znatiželju poduprije i majka.
- Kad je na svecanoj bini docekivao cara Vranju Josipa - nadoveza nena.
Ostavivši celjad u cudu, dedo me prihvati za ruku i povede preko dvorišta, kapije, i sokaka. Zaustavi se vec pred prvom kapijom.
Halkom pokuca, a kašljom oglasi, pa je otvori. Udosmo i stadosmo iza otvorenih vrata, u krugu omedenom posudama sa pomamnim kadifama.
Ucas se pojavi domacin, izdužen sredovjecan covjek, obucen po becki u tamno odijelo, iz kojeg je visio zlatni satni lanac. Svježe obrijano nježno lice, krasili su neveliki uredni brkovi, i prosijeda kosa. Privuce me drag osmijeh, koji snažnije od rijeci iskaza dobrodošlicu. Prije prve rijeci progovori blag pogled, koji privuce i moj. Zagrlismo se ocima. Kres u trenu rodi ljubav i komšijsko prijateljstvo, koje više nikad ne dode u iskušenje. Privukoše me te milosne i pomalo vlažne oci. Prije nego pade prva rijec nas dvojica se napricasmo pogledima. Otpoceo je njegov.
- Vala, Mujica, neka si mi došao ti - kazaše. - Ne mogu ti iskazati zadovoljstvo koje osjecam gledajuci te u svom dvorištu - govorile su, govorile...
- Pomaže bog, gospodine Aleksa! - prekide nas dedo.
- Pomaže bog, gospodine Aleksa - i ja promrmljah.
- Bog vam dobro dao i merhaba, akobogda i inšalah! Dobro došao u moj dom, komšijo, efendija Mustafaga...
Mene prihvatiše žene i uvedoše u žensku gostinjsku sobu. Ushicen sam, pocastvovan i zbunjen.
Dok su žene meni prinosile slatko, dedu su castili drugim ponudama, i muškim razgovorima. Tek su povremeno do mene dopirale muške rijeci. Najednom postaše glasnije i razgovjetnije. Poceše liciti na svadu, uznemiriše me, pa poceh da posluškujem.
- Kad zazidete prozor ostace soba u mraku, neupotrebljiva!? - prepoznah dedin avaz.
- Dragi efendijo, Mustafago, meni ta soba i ne treba. Imam soba, zazidacu... - bi i gospodinov glas.
- Jok, jok i jok! - neumoljivo ce dedo.
- Ali, komšije smo, ljudi, ti imaš žensku celjad...!
- Jok! Isplatite majstorima za ono što su uradili do sad. Moje je od sad! - opet bi glasniji dedo.
- Efendijo, Mustafago...! - odzvanjao je blag glas gospodina Alekse.
- Isplatite izbijanje prozora, a moja je nabavka i uglavljivanje novog - prekinu ga dedo govoreci svoju zadnju.
Kad me izvedoše na avliju zatekoh dedu u razgovoru sa zidarima. Na rastanku im isplati, tad nisam shvatio za što.
Sva celjad kuce ispratili su nas do kapije.
- Sad ce nam doci u goste gospodin Aleksa - cim izadosmo na sokak rece dedo, pa nam to bi sav razgovor.
Na posjetu nismo cekali dugo.
- Merhaba komšija, efendijo Mustafaga - ozarena lica, cim prekoraci kapiju, nazva gospodin Aleksa.
Merhaba i tebi, lijepi moj Mujica - oci mu nisu mogle prevariti, bi to iz srca i duše prijateljski pozdrav.
- Merhaba komšija, gospodine Aleksa i Bog ti pomogo. Dobro došao... - polazeci gostu u susret, otežuci svaku rijec, otpozdravljao je dedo.
Šcucuren u dedinom krilu, slušao sam mudre i razvucene rijeci dvojice uvaženih Mostaraca, koji su u predasima razgovora, natenane, srkali kafu. Naizmjenicno su iz ibrika dosipali do pola ispijene fildžane. A kad u ibriku osta samo tevlja, bi to do sahatak vremena, oglasi se dedo:
- Hanumo!
- Oj! - meko se odazva nena.
- Dodi! - strogo naredi.
- Hatidžo! - oslovi je imenom cim pristupi. - Na avliju izvedi svu žensku celjad! - naredi.
U kuci presahnuše glasovi, kao da je, bože me oprosti, meitska kuca. Domalo se oglasiše nanulski klepeti, koji nam se približavahu. Svih devet ženskih bi pred nama. Kao što je i red pred tudim covjekom, pogotovo hrišcaninom, svaka je bila u dimijama, zaru, i oborenim velom. Kako im i nalaže zakon, ni jedna ne pozdravi hrišcanskog muškarca.
- Hanumo! - nakon što se umiri ženskadija otpoce dedo - snahe, šceri i unuke, pozvao sam vas da vam kažem važno nešto! - nacas zastade, a kad se sva ženskadija pretvori u uho, nastavi:
- Pred vama je naš komšija, gospodin Aleksa. Jutros ste vidjeli, kao i ja, izbio je jedini prozor njegove radne sobe. Gledao je u našu avliju. Pogledajte! Otvor je veš do pola zazidan. Ucinio je to zbog vas. Iz duboko plemenitih pobuda. Da vas oslobodi. Da vam donese slobodu u vašoj avliji. Saosjecajno i ljudski plemenito. Oštecuje sebe za dobro drugih, vas! Odrice se sobe koja mu je potrebna, one u kojoj je dosta napisao o nama i za nas. Ni mi ni on nemamo pravo zazidivati izvor svjetlosti. Tim cinom bi zazidali naše duše, okovali ih, a to je protivno ucenju božijih poslenika - opet je napravio predah:
- Gospodin Aleksa zazidujuci svoju slobodu trga vaše stege. Danas cemo zajedno istrgati okove, osloboditi sužnje. Od danas vam je gospodin Aleksa brat, a vi njegove sestre. Sestre se ne kriju pred bratom - kaza dedo, zacuta pa podvrisnu naredenje:
- Otkrijte se! - podiže se pa nastavi:
- Ja cu prvi, pred našim bratom Aleksom, otkriti svoju ženu - a kad bi na dohvatu nene zabaci joj veo. To isto uciniše i ostale naše ženske. Otkriše se pred hrišcanskim muškarcom, bratom, gospodin Aleksom.
Iza sumornih velova granuše bezazlena ljepuškasta lica, koja prvi put vidješe stvarnu boju dvorišnih suncevih zraka. U sudaru s njima doliše novu svjetlost, ljudskiju od svih ovozemaljskih.
I novi prozor, koji je tog dana ugraden, i po izboru brata Alekse obojen u zeleno, doli svoj dio svjetlosti u naše vec uljudeno dvorište.
"Zelen prozor na hrišcanskoj kuci je vjecni svjedok ljudske poruke", ostale su mi u pamcenju dedine rijeci.
Zavijajuci glas vatrogasne sirene povrati me u drum sopstvenih nogu, u posmrtnu povorku. Celo gluhonijeme kolone, koja je popunila svu širinu ulica kroz koje se motala, vec nastupa na crkvenu kapiju, a zacelje se tek pokrece ispred kuce žalosti, na mostu Mujage Komadine. Brojnija je od gradskog stanovništva.
Gospodin Aleksa je okupio, a to je uspjelo samo njemu, i kršcane i muslimane i hrišcane, i starce i djecu, i profesore i dake, i gazde i prigradske seljake, i policajce i robijaše, i popove i komuniste i fratre i hodže, i... - cak i muslimanske žene.
Ehovi govora kovitlaju ustajali vazduh mostarskog kazana:
"Književnik Aleksa Šantic školovao se u Mostaru, LJubljani, Trstu..."
"Mostarski poslenik kulture pecatovao je: Zoru, Narod, Gusle, Malu biblioteku, Pozorište..."
"Šantic je pjesnik ljubavnih zanosa, rodoljubivih osjecanja, idile, sevdaha, romantike..."
Zvucna jugoslovenska imena prepricavala su Šanticevu širu pojavu, a Mostarci, podnimljeni u svoju obucu, nijemo njedre likove svog Alekse. Svaki svoj. I ja sam zagnjuren u svoj.
Osmjehnut i uspravan, gospodin Aleksa stoji iza otvorenog zelenog prozora - u zidu ljudske nagodnosti.