 |
|
|
 |
|
Fotoalbum
Sretan Vam Dan žena!
· Grattis på Kvinnodagen!
.Feliz Día de la Mujer!
.Free on Women's Day!
.Vapaasti naistenpäivää!
.Gratuit sur la Journée de la femme!
.Gratis di Wanita Hari!
.Free on Women's Day!
.Wolne na Dzien Kobiet!
.Free on Women's Day!
.Liber la Ziua femeii!
.Gratuitamente en el Día de la Mujer!
.Free on Women's Day!
|
Hasanaginice u štiklama
Neki se pitaju zašto se 8. mart obilježava kao Dan žena. Na ovaj dan, daleke 1908 godine u
Manhatanu, USA, radnice tekstilne fabrike su demonstrirale za veca prava, bolju platu i bolje
životne i radne uslove. Radile su za mizerne plate, nekad i bez njih, u užasnim uslovima, bez ikakve zaštite. Demonstrirale su na ulicama, tražeci samo malo više prava. Tragedija se desila i mnoge od njih su izgubile živote u požaru, koji je izbio u fabrici u koju su ih zatvorili poslodavci i cuvari , da ne bi došle u kontakt sa radnickim savjetom i radnicama drugih fabrika.
Nakon ove tragedije, poceli su i u Evropi masovni protesti žena, koji su završili narednih godina u mnogim zemljama Evrope i u Sjedinjenim americkim državama davanjem ženama veca prava i bolje radne uslove. Nastupila su neka bolja vremena za žene, pomišljalo se tad.
Danas se 8.mart naziva Danom žena. Na ovaj dan se prisjecam tih hrabrih radnica kojima je bilo dosta izrabljivanja, sjecam se svih hrabrih žena prije i poslije ovog protesta i sjecanja dosižu do danas.
Gdje smo mi žene, mi koje nas zovu “nježnije i ljepše”? Danas, kad i u mnogim
zapadnoevropskim zemljama žene zaraduju maksimalno 79% od plata njihovih muških kolega; za isti posao, za isti ucinak... zato što su (samo?) žene.
No, danas bih se radije sjetila meni bliskih žena; bosansko-hercegovackih, mojih neimarki, mojih Hasanaginica, mojih gordih i ponosnih, neumoljivih i hrabrih. Žene iz moje domovine ali i one koje su poput mene, daleko od domovine. Da, one, koje kao i ja svjedoce da nas ima i tamo gdje nije Bosne.
Skrivene u maglama švedskih ledenjaka, u njemackim švarcvaldskim šumama ili americkim
prerijama, svojim krhkim rukama spajaju dva svijeta, onaj izgubljeni ali nikad zaboravljeni; na
padinama bosanskih brda i ovaj novi, prihvacen ne srcem vec dušom raspolovljenom na cežnju i na nadu u neko bolje, svijetlije Sutra za djecu i radi njih... sve radi njih.
Žene iz jedne zemlje prkosne od sna, a “njihovi snovi zaboravljeni, kao da još uvijek teku ispod sarajevskih mostova”, kako moj prijatelj i pjesnik Halil Džananovic poeticno rece.
Koliko je poetike u Danu našem, pokazat ce nam djeca i muževi. Nekad ruže, nekad romanticno putovanje, nakit ili crtež nacrtan malim nesigurnim prstima; mi ne biramo poklone, mi im se radujemo. Trendovi poklona se mjenjaju ali naše bice ne. Ono se raduje pažnji kojom nam se želi pokazati da smo važne, jako važne...i voljene.
Mi volimo ovom svojom balkanskom, nježnom, na ovim dalekim prostorima, nedokucenom
dušom. Mi ne bivamo bacene u ladice modernih žena ali nas se ne može strpati u ladice u kojima se stiskaju potlacene, izrabljivane, zgažene, polijevane benzinom i spaljene neevropske nesretnice. Mi smo prozapadnjacka, nježnija i tajnovita strana evropske pa i svjetske ženstvenosti. Naše diplome koje su s nama skakutale do bh granica, pa se oprostile od nas zajedno s našim snovima, nisu priznate. Hasanaginice koje su doktorice, profesorice, bivše gimnazijalke, cinovnice... postale smo pralje, cistacice, sa titulama samo asistentice asistentima, najviše bez plata, najviše u biroima nakon radnog vremena, sa cetkama i deterdžentima i ipak gorde, podignutih glava. Divne!
Još divnije pri svakom pokušaju podvoraca klišejima da nas svrstaju u neku njihovu ladicu socijalno-psihološko-nacionalno- vjerskih ormana. Još divnije u odustajanju istih tih podvoraca; mi smo sve i ništa od svih tih podjela.
Toliko smo slicne junakinjama iz 1908. godine u našoj gorcini i gordosti da trgamo nepravde oko naših bijelih zglobova a opet tako razlicite u našoj tihoj rijeci sa crvenih usana.
Mi smo žene koje se ne mogu lako naci u minicima u disko barovima, još manje po luksuznim restoranima, ne uplacujemo wellnes terapije niti vodimo psice na frizure. Mi ne idemo na krstarenja luksuznim parobrodima niti nosimo haljine od Versaccija.
Pa ipak smo dame evropskog izgleda, orijentalnog duha i s mirisom divljih rijeka, koje svoj tok ne mjenjaju, vec obale sebi povinuju.
Asistentice postaju doktorice, pralje postaju cinovnice; obale se obrušavaju pod našim hitrim
koracima u štiklicama, lepršavih kosa prolazimo pored uredno ispeglanih košulja naših muževa i majcinski blago dodirnemo vedra lica naše djece.
Mi smo mnogo više od toga. Mi nejake, nježnije i ljepše držimo u našim rukama krhke spone
izmedu tradicionalno odgojenih muževa i modernih nazora naše djece, izmedu biti i ne biti, izmedu otici i ostati. Mi smo odgovor kako se dva svijeta, tako razlicita, ne trebaju sudarati i lomiti u okršajima, vec pomiriti u svojim razlikama i prepoznati u svojim slicnostima. Mi smo još više, mi ovako nježne, postale smo ambasadori i vrhunski politicari koji ljubavlju i ustrajnošcu i intuicijom stvaramo od dva svijeta jedan Univerzum, sacinjen od spektruma boja razumjevanja i svih njegovih nijansi. Vrhunske umjetnice!
Pa, moje drage jake Hasanaginice i Amazonke, sretan nam Dan žena!
Karmen Media - Velagic
| |
|
|
Hej!
Prova att göra en egen hemsida precis som jag.
Det är enkelt och du kan prova helt gratis.
ANNONS
|