KARMEN MEDIA VELAGIC - www.sedef.se

”Taunus je something like a… zelena brda koja su pod nacionalnom zaštitom. To znaci, cist zrak, puno drveca, zabrana industrije i … možemo piti vodu iz slavine!!! To je ovdje luksuz, mislim in Germany. Taunus je u Hessenu, koji je jedna od puno, tocnije od 16 njemackih pokrajina koje malo lice na USA States po funkciji. Ja sam u Wiesbadenu, zapravo u jednom od njegovih najbližih satelita zvani Taunusstein ( u slob. prijevodu Taunus Stone) ali nema baš kamenja i stijena, ali zato puno zelenila i tišine, pjeva ptica što me sve podsjeca na moju Bosnu.”

Perfektna okolina za umjetnicu, koja je svoj roman prvenac posvetila djeci i omladini (11 do 111) nazvan “Potraga za plavim kristalom” i koji je objavljen u Frankfurtu.

Karmen je pristala da nam da exkluzivan interview koji mi sa ponosom objavljujemo na našem blogu, s namjerom da predstavimo nasim citaocima ovu izuzetnu umjetnicu ciji je prvi roman preveden na Francuski i Njemacki, a trenutno se prevodi na Engleski i Japanski.

Karmen, reci nam malo o sebi, ko je Karmen Media?

Kao prvo, Media, na našem Medija, je moje rodeno tj. djevojacko prezime. Cesto kažem da sam prezime Velagic usvojila nakon vjencanja na šta se moj suprug uopce ne ljuti. Ko je Karmen? Karmen je lutalica. Ne u pravom smislu, kao kad neko fizicki luta. Ja sam možda jos gora vrsta. Ja lutam tražeci smisao društvenim procesima kojima sam bila ili sam svjedok, tražim odgovore na mnoga pitanja, tražim objašnjenja i to me cesto odvede u razne sfere pa se ne dešava rijetko da se u jednom danu posvetim jednakim žarom raspravama o spašavanju klime kao i arheološkim iskopavanjima, da bi sve završilo u jednoj kolumni o politickim klaunima ili u satiri s nekom drugom temom kao npr. o NLO. Kad razmislim, pa i nije sve ovo bez neke linije koja povezuje ovu šarolikost. Svi smo mi višeslojni a naš misaoni proces nas i cini takvima. Da, Karmen je jako znatiželjna osoba. Mama kaže da sam prvo naucila ispitivati do besvijesti, pa zatim govoriti.

Tvoj roman “Potraga za Plavim kristalom” uskoro izlazi i u Belgiji na francuskom jeziku. Možeš li nam nešto reci o ovom romanu?

Ovaj roman je moderan roman za djecu i omladinu. U romanu su svi likovi istiniti, jer to su prijatelji ili školski drugovi moje djece. Svijet djece treba prvo razumijeti, a nekom ko ima dvoje i nije to tako teško. U ovom romanu su djeca opisana onakva kakva jesu, nestašna, svojevoljna, nepredvidiva, hrabra i sa svim svojim dobrim i malo manje dobrim stranama.

Vodilo me je to što odrastanje djece prati igra, a igra je fantazija a iz fantazije nastaju bajke. Zato mogu reci da moj roman ima i oblik moderne bajke ali ne odvlaci dijete iz njegove svakidašnjice. Moji junaci nisu poput Harry Potera, ne posjeduju nikakve nadnaravne moci. To su junaci koje možete naci kod komšije, sresti na ulici dok jure u školu. Pa ipak uspjevaju potragu za Plavim kristalom uspješno završiti, pa cak promijeniti mnoge zablude kod odraslih.

Moderan roman ne može izostaviti foto-handy, racunar, internet i Playstation. Naježim se kad naidem na djela u kom se djetetu tepa kao nekom imbecilu, piše mu se o leptiricima i medama i macama ili mu se opisuje nekog malog junaka koji cuva krave dok pasu. Moderno dijete se boji prici jednoj kravi koju mogu još vidjeti u zoološkim vrtovima ili negdje na selu ali sa sigurne udaljenosti. Romani poput Družba Pere Kvržice su vrhunska djela, ali današnjem djetetu mogu biti nezanimljiva. Svakako da Perina družba može biti i danas citana i treba biti citana, ali dijete želi i djela u kojima može sebe prepoznati.

Kad sam nedavno upitala jednog dosta starijeg kolegu za njegovu najnoviju zbirku pripovjedaka za djecu, rekao mi je da je u njima opisao svoje djetinjstvo. Pomislih da je i moje djetinjstvo djeci strano, a kamoli djetinjstvo covjeka kojemu se bliži sedamdeseta. To je ona arogancija nekih pisaca za djecu, pišu za djecu pišuci o sebi.

U tvom pismu “Draga moja domovino” objavljen na Blogu Mi Iz Bosne nije mi promakao osjecaj izgubljenosti, neshvacanja, nepripadanja ni ovdje ni tamo, tupog nedefinisanog bola koji je duboko ukopan u dušama svih nas što smo rasuti po bijelom svijetu. Možeš li nam reci koliko od tog bola i izgubljenosti ima u tebi? Gdje nalaziš inspiraciju?

“Tog bola nepripadanja, neshvacenosti, izgubljenosti, tog «tamo-vamo» ima u svakom od nas. Tu nalazim svoje najvece duševne zbrke ali i inspiraciju. U trenu najvece izgubljenosti sam napisala u jednoj mojoj drami Olimpijske igre: «Domovina me ne poznaje, tudina ne priznaje.» Kao što rekoh, stalno lutam i tražim odgovore a pogotovo na ovo pitanje: To be or not to be… Ja? Mislim da svako od nas mora sam za sebe naci odgovor. Ko smo, gdje smo, ne može se na ova intimna pitanja generalno odgovoriti.

Svi mi imamo neke svoje razloge za ono što smo. Govoriti samo o nostalgiji koja nas mori, je neispravno. Cinjenica je da smo mi u dijaspori (upravo radim na pronalaženju novog imena za nas u Dijaspori, jer se ovo ime jako izlinjalo od upotrebe, pogotovo pred izbore) mi smo sebe našli, htjeli to priznati ili ne, u zemljama u kojima živimo. Nema se mnogo vremena za nostalgiju, jer naši životi se odvijaju tu gdje smo. Odlasci u domovinu nas svakako raduju, ispune osjecajem pripadanja. No, i to je ograniceno. Kako vrijeme prolazi, sve manje nas je «tamo», sve više «ovdje» te i taj osjecaj pripadanja polako blijedi. Mislim da vi u USA ili u Australiji to još više osjecate od nas u Evropi.

Nekad mi se cini, bez imalo pateticnosti, da mi na silu u sebe guramo taj osjecaj da «tamo» pripadamo. Mi to želimo svim srcem, ali realnost je na žalost drugacija. Da dalje seciram ovo, pitam se na ciju žalost? Cesto cujem mnogo kritika na racun dijaspore. Dijaspora je inertna, nezainteresovana i arogantna. Ja imam protupitanje. Koja dijaspora, molim? Ako mislite na ovu koja polako nestaje, onda smo i jedni i drugi možda zakasnili sa suradnjom. Na dijasporu, kojoj pripadaju generacije rodene izvan BiH ne racunajte, ako se odnosi unutar bh dijaspore i sa domovinom ne promijene. I to sad i odmah, jer vrijeme prolazi i za 10-15 godina na bh forumima i ulicama nece biti ove dijaspore a neki novi klinci ih nece posjecivati. Malo više razgovora, prije nego se ovo desi, stvarno nam ne bi smetalo.”

Da li se tvoje knjige prodaju na našem domacem tržištu?

“Ja sam jedna od sretnika koji imaju dobre veze s domovinom ne malo mojom zaslugom. Držim se one: ako nece brdo Muhamedu, onda ce Muhamed brdu. Zaljubljena sam u svoj rodni grad Bihac, pratim mu svaki pokret i udisaj, veselim se svakoj lijepoj promjeni na ulicama na kojima sam provela mladost. Djetinjstvo, tamo do moje 16-te godine sam provela u lipom malom mistu, Biogradu na moru. Zato svoj život dijelim na dvije etape: Morska i Unska. Svaka lijepa na svoj nacin. Posjeta tim kalinama i mahalama svaki put me usreci. No, kao pisac, mislim da sam poznatija u Švedskoj ili Belgiji nego u BiH.

Zato na tvoje pitanje mogu odgovoriti da imam tu srecu da sam Bišcanka. Moje knjige postaju poznate u Bihacu, jer taj grad je bio uvijek otvoren prema svima. Mislim da je takva i Tuzla uvijek bila. Ima u tome zasluge uprava grada. Sam gradonacelnik, gospodin Lipovaca je mlad covjek kojem je stalo da se grad otvara na sve strane i mislim da mu se i njegovom zaslugom, vraca sjaj prijašnjeg grada u kom su se mogla gledati dobra kazališna djela, doživjeti divne promocije i naci dobra literatura.

Nekad je to uspjevao naš veliki pjesnik Tomislav Dretar, koji je nekad bio prvi covjek za kulturu u Bihacu, a danas to nastavljaju pored sjajnog gospodina Lipovace, kulturno umjetnicka društva, teatar grupa te osobe kao što je to direktor Univerzitetske biblioteke i drugi. Oni su svjesni da se kultura jedne zemlje treba poštovati ma gdje god se stvarala. Njima i trebam zahvaliti da ne dijelim gorku sudbinu mnogih naših umjetnika u dijaspori, koji su ostvarili dosta dobar uspjeh izvan BiH ali u domovini su anonimusi. ”

Koliko cinjenica da se nalaziš u inostranstvu utjece na tvoj uspjeh u Bosni?

“Na žalost utjece mnogo ali u negativnom smislu. Nekad mi se cini da se pisci iz dijaspore mnogo ne poštuju, osim vec ustaljenih imena. Ne pozivaju nas na promocije u domovinu, ne prica se o nama, ali zauzvrat smo cesto pozvani da promovišemo djela naših kolega iz BiH. To mi rado cinimo, ali mi se svidjela izjava našeg pisca u Švedskoj, Ševke Kadrica, kad je rekao: «Koliko vi nas iz dijaspore pozovete u domovinu, toliko cemo mi vas pozivati.»

Ne jednom sam doživjela potpunu nezainteresiranost kolega iz BiH prema radu pisaca u dijaspori. To sam doživjela na samom velesajmu knjige u Frankfurtu gdje sam promovisala svoj prvi roman Potraga za Plavim kristalom. Prvo pitanje je zapelo oko mog djevojackog imena, da li sam ili nisam uzela pseudonim. Zatim, kako je naš velikan bh književnosti Hazim Akmadžic mogao reci još prije objavljivanja ovog mog romana da bi trebao biti u školskoj lektiri.

To me je jako zabavilo, ali i natjeralo da se prisjetim Krleže koji je novinare docekao u starom, istrcanom džemperu i tako na svoj genijalan nacin pokazao svu licemjernost nekih «velicina» koji su nakon intervjua s njim pisali samo o tom starom džemperu. Pitanja o samom romanu, pitanja koja si mi ti postavila, ti «velikani» nisu stigli postaviti.

Poslije promocija, gledala sam oko sebe poznata lica iz domovine, što pisce što novinare, kako arogantnom ignorancijom tretiraju pisce iz dijaspore. Cinilo mi se da su neki od nas trebali se duboko pokloniti za tu «milost» da smo se predstavili na bh štandu. Moram tu izuzeti samog organizatora, gospodina Ibrahima Spahica, koji po mnogo cemu odudara od ostalih. Zbog ostalih mi je postalo jasno zašto se neka, u Njemackoj poznata imena, nisu odazvala na poziv da promovišu na najvecem sajmu knjige u svijetu na BH štandu.

U tvom blogu ima dosta prica vezanih za misterije svijeta. Šta te privlaci tim temama?

Privlaci me upravo njihova misterioznost. Sve što je nepoznato pruža razne teze i otvara još vece misterije. Covjek je tragac po prirodi, znatiželjan ali i željan da sazna odgovore. Da nije tako, bili bismo još u pecinama i vjerovali da je «neko gore» strašno ljut kad grmi. Mislim da smo svi naklonjeni misterijama i da su one pratile covjecanstvo od samog njegovog postanka.

Nemojmo se zavaravati da su misterije plod neznanja. Pogledajmo gdje smo otišli tehnološki, ali ipak postoje mnoge neobjašnjive stvari na našoj planeti i oko nje. Price o NLO, Bermudskom trokutu, tajne cudesnih krugova ili makete svemirskih brodova stare hiljade godina, sve to privlaci na istraživanje. Neko, naravno, odloži te teme pd rubriku «Izmišljotine», a neko želi vidjeti koliko je istine u svemu. Ako se malo više udubimo u najpoznatije misteriozne slucajeve, kao npr. Roswellov slucaj, Nasza linije ili nestanak njemackog teretnjaka Anite na podrucju Bermudskog trokuta, onda shvatimo da što više istražujemo sve više uvidamo da je mnogo toga ostalo da se razjasni.

Reci mi malo o romanu “Putnici”. Odlomci koje sam procitala duboko su me dirnuli. Je li roman dovršen?

” Taj roman je dovršen, ali sam ga ostavila da «ohladi» malo, prije nego mu se vratim i objavim ga. Moj je problem što imam uvijek još nešto da kažem pa mislim da ce još par recenica naci tu svoje mjesto. Roman «Putnici» je prica o nama svima. Volim citaocu otkriti njega samog tako što ga navedem da misli onako kako inace misli a potom da se sukobi sa samim sobom. Predrasude su cesto ono protiv cega se borim u svom radu. Ovaj roman je upravo tu borbu izoštrio. Još prije zadnje stranice mislite da napokon kao citaoc sve znate, a potom vidite na kraju da ste ipak nešto jako važno propustili. Odgovornost je na peru pisca. Citaoci ne vole da ih se mazi, ali svakako žele neke odgovore i to smo im dužni. Naci sebe u jednom djelu je za mene poseban doživljaj kao citaoca. Dotaci barem jednu dušu svojim djelom je još velicanstveniji osjecaj.

“Misterija na Uni” , tvoj sljedeci roman. Reci nam nešto o njemu. Moram dodati, prijatno sam iznenadena da je jedan od likova Kinez? Mnogo naših ljudi nije sretno što se Kinezi doseljavaju, ljudi koji se žale kako se sami osjecaju neprihvaceni u stranim zemljama u kojima žive. Kako objašnjavaš tu vrstu, da ga nazovemo, licemjerja?

Misterija na Uni je roman koji u pozadini glavnih dešavanja ima jednu od menih najdražih misterija, naime onu o NLO, o Vanzemaljcima. Odabrala sam za glavno mjesto dešavanja Otoku, koja je zapravo Bosanska Otoka a potom Isolu koja je slika Biograda. Bos. Otoka je lijepo, svijetlo, dobrodušno mjesto na Uni, koje je rodno mjesto moje majke i mnogih generacija moje porodice. Mnoge me lijepe uspomene vežu za ovo mjesto. Bila sam mojoj staroj majki omiljena unuka, ne samo zato što sam bila prva unuka nego što sam voljela njene price. Cesto je pricala o mještanima ali u vidu pripovjetki, o njihovim dobrim, lošim pa i smiješnim sudbinama.

Pricala je i o svom djetinjstvu. Te price iz njena djetinjstva, stare price koje je ona kao mala slušala i cudna dešavanja iz starina, sve me to fasciniralo. Ona je pricala na svoj jednostavan nacin, ali dovoljno lijepo da je Otoka ostala mjesto starih prica uz pendžer, dok napolju tiho pada snijeg. No, nije samo to razlog nastanka Misterije na Uni. Moja je želja pisati moderne romane koji za mjesta dešavanja imaju bosanska mjesta. Zašto ne bi neki citaoc u Njemackoj znao da tamo negdje postoji jedna Otoka?

Zašto se ne bi pustolovine baš tu mogle desiti? Zašto se ne bi neko uputio upoznati to mjesto nakon što je procitao roman? U jednu ruku posmataram sebe kao ambasadora moje zemlje. Ne razdvojiti, nego spajati tacke ove nam male planete. Jedan Kinez u Bihacu me oduševio da ga nisam mogla zaobici u mom romanu. Oduševilo me da neko iz takve daljine sad živi u mom gradu. Neko hiljade kilometara daleko zna da postoje Kapetanova kula, Gelenderi ili Bondeno. Zar to nije divno?

Naravno da je to licemjerje sebe smatrati neshvacenim a drugima ciniti da se isto tako osjecaju. Oni koji to cine sami se osjecaju neshvacenim jer se ne mogu nigdje smjestiti. Sigurno po mnogim evropskim i americkim gradovima žive i Kinezi, ali oni koji ih nerado gledaju po našim gradovima, vjerovatno bi jednako posmatrali i Indijce tako. Ne dolaze iz evropskih zemalja, znaci nemaju novac. Otprilike tako funkcioniše licemjer. Sve svodi na novac. To što je njemacka familija ostala u BiH, to se gleda pozitivno upravo od same bh dijaspore koja kuka kako je u Njemackoj odbojnost prema strancima. Mislim da bismo imali štošta o sopstvenoj odbojnosti i netoleranciji prema strancima pricati.

Iako si mi cini mi se rekla da ti je glavna preokupacija pisanje romana, ti pišeš i poeziju. I opet u tvojim stihovima nalazim tugu. U “Himni BIH naroda” nalazim dvojna osjecanja, ocaj i predaju. Opisuješ nas mislim baš onako kakvi jesmo, bezvoljne, izgubljene, bez nade, bez snage da ostanemo Bosanci i bez hrabrosti da postanemo nešto drugo. Kako ti vidiš našu buducnost?

U toj pjesmi opisujem neke od nas, ali ne sve nas. Ja sebe tu ne pronalazim kao ni mnoge od nas. Rodena sam u BiH i bila sam i ostala Bosanka. Opisan narod u toj pjesmi su oni koji se stide reci da su Bosanci, cija djeca ne poznaju bosanskog jezika, koji licemjerno se lupaju do suza od nostalgije za domovinom, ali na poziv da se ukljuce u neku akciju za domovinu se ne odazivaju, koji odlaze u bh klubove da bi culi i vidjeli neku polunagu pjevacicu i kojoj u besramno kratke suknjice guraju novcanice i od pet stotina dolara. Neka se zna ko je hadžija!

Medutim, na promocije nekih pisaca, na izložbe nekih slikara, na konferencije o BiH na kojima se govori o privredno-politickom stanju, na simpozijume na kojima se govori o bitnosti ocuvanja svog identiteta, kao npr. kad jedan dr. Rašid Durakovic, o tom prica kao i o opasnosti asimilacije, za to oni nemaju enough fun, nemaju bolan vremena. Jako se razocaram kad cujem da je sve manje djece koja znaju maternji jezik. Naježim se kad cujem majke kako krnjavim njemackim pricaju sa svojom djecom. Samo da nas ne svrstaju medu Bosance, to je važno.

No, to je jedna vrsta licemjera. Ja se bojim vecih licemjera, koji su mnogo opasniji od ovih prvih. To su oni koji sebe zovu rodoljubima i na sve nacine pokušavaju ime BiH iskoristiti za svoje ciljeve. Organizatori raznih humanitarnih projekata kroz motto: spašavanje Bosne kroz prosjacenje. Ti ljudi sebe vide kao spasitelje domovine tako što dovode neka imena iz neke evropske zemlje ili BiH na neke sastanke, na neke projekte koji ništa ne donesu, jer ta pozvana imena i ne mogu donijeti nikakve odluke, potpisati nikakve sporazume ma koliko zvucna bila za nas obican narod. Dovode politicke namjesnike koji za BiH nisu prstom mrdnuli kad su to mogli, a sada u mirovini pricaju o Bosni. Prazne price pune džepove.

Postoje mnogi dobri projekti na primjer u turizmu ali ovi licemjeri prosjace i dalje i pokazuju slike porušenih kuca i prose kukajuci da je to opce stanje u Bosni: porušenost, mine, haos, katastrofa. Pokušajte im reci da Bosna treba partnere a ne milostinju, oni ce vam sasuti u lice da niste u pravu i izbrisati vas kao patriotu. Ako na desetine hiljada adresa samo po njemackim gradovima stignu ovakve slike, kakvi su nam izgledi da imamo dobre investitore u buducnosti? Ubijaju na samom pocetku dobre i produktivne ideje.

Našu buducnost ne vidim u prosjacenju, jer svijet ima sada Ruandu, Afganistan a i Gruzija je stigla. Imamo dovoljno pametnih, visokoobrazovanih ljudi i u zemlji i u dijaspori. Njih treba spajati i zainteresirati za projekte u zemlji, ponuditi im mogucnosti da iste ostvare. Treba dovesti prave investitore koji našu zemlju nece gledati kao novu koloniju koju ce iscrpsti za svoje džepove, vec raditi na obostranu korist, kao punopravni partneri. Unijeti kapital u zemlju kroz atraktivne ponude što u turizmu, što u privredi što u industriji. Imamo mi mnogo toga za ponuditi.

Ja sam laik, ali samo kad pomislim koje mogucnosti imamo u turizmu, od Une, mora, planinskog turizma bivam jako optimisticna glede naše buducnosti. Jedna Krušnica bi uz malo zalaganja mogla biti jako atraktivan centar za ronioce. Pomislimo na naša polja koja mogu proizvoditi bio-hranu, a potražnja za njom ovdje na Zapadu sve više raste. Bio-med, bio-voce… Uložimo u laboratorije koji bi mogli kontrolisati ove proizvode. Mi u dijaspori možemo dosta uciniti kad idemo u našu domovinu. Ja sam odlucila kupovati samo domace proizvode kad sam u Bosni. Dosta vremena izgubim, jer valja svaki produkt pregledati, ali to rado cinim. Zamislite, da su upravo «domacini» rekli da je to glupo od mene, jer naši proizvodi nisu dobri kao oni iz drugih zemalja. Nisu svjesni da sa svakim centom pomažemo tom domacem proizvodacu da postane kvalitetniji.

Ne razumijem šta i ocekujemo od njih, ako ne kupujemo njihove proizvode. Pa guramo ih u bankrot. Znaci, našu buducnost vidim u našim rukama, a ne u rukama pomenutih licemjera. Možda smo spori, ali na dobrom smo putu. Mnogi u dijaspori pocinju da obracaju više pažnje domacim proizvodacima i to je vec dobar start, jer dijaspora unese preko milijardu eura godišnje. Pa kad vec unosimo toliki novac, onda u prave ruke neka ide. Buducnost vidim u rukama omladine, ali moramo im pokazati kuda. Zatvorili su nam mladost sa viznim režimom i tu treba da se založimo da se ovo promijeni. Mladost treba prostor i slobodu… i nas.

U tvojim radovima otkrivam još jednu veoma jaku emociju. Ta emocija je ljubav, ljubav majke prema djetetu koja grdi ali voli; koja vidi sve mane ali nikad ne gubi nadu. Da li sam u pravu?

Biti majkom znaci biti direktor, ekonomista, pedagog, advokat, vrhunski psiholog i cistacica u firmi AG Mama. Biti majkom ne znaci biti savršena mama, nego mama koja nije savršena i to priznaje i ne traži od svoje djece da budu savršena. Moja djeca cim su progovorila smjela su reci necu, kao i ja što smijem, ali Necu traži i objašnjenje. Postoje dva oblika odgoja, tako sam ja svela moje iskustvo nakon 13 godina rada u AG Mama. Odgoj Da i Odgoj Ne.

Mislim da je lakše reci Ne, nego Da. Ja sam skoro uvijek djeci odgovarala sa Da. Ako jedno dijete od pet godina želi nožem oguliti jabuku, reci cete Ne i riješeno. No ako kažete Da, onda cete stajati pola sata budno motreci prstice i nož, stalno pokazujuci kako se guli jabuka. Svako novo Da meni je odnosilo podosta vremena ali djeci dosta radosti, bilo da su se bavili pecenjem kolaca, farbanjem zidova ili pravljenja drvenih stvari testericom. Djeci se može mnogo više povjeriti nego što mi to mislimo.

U odgoju smo mi roditelji problem, ne djeca. Neki od nas imaju problem sa strpljenjem, vremenom i sluhom. Ocekujemo da djeca savladaju brzo to što su naumila inace izgubimo strpljenje, vremena nemamo da ponavljamo jedno te isto zaboravljajuci da je ponavljanje majka znanja, a sluha obicno nemamo za cuti šta nam govore. U odgoju je najvažnije vrijeme. Ono donese i razumijevanje i smanji svade. Moja djeca kao i mnoga druga djeca njihova uzrasta i te kako mogu sami sebi pripremiti dorucak i pripremiti se za školu i tako mamu spasiti od ustajanja u šest ujutro.

Ali ta njihova samostalnost na kojoj smo radili, je rezervisana za hitne slucajeve. Ujutro, prije škole, bude najveselije. Uz radio i muziku pricamo, doruckujemo i mislim da je iza takvih jutara ostalo dosta smiješnih momenata, objašnjenja o nekom gradivu koje nismo stigli jer sam radila cijeli dan na nekom djelu, priznanje o nekoj svadi, na brzinu napisanih zaboravljenih zadaca… ostalo je mnogo topline i bliskosti. Kakvo jutro, takav dan. Ni za šta na svijetu ne bih propustila te dorucke za velikim drvenim stolom, uz dobacivanje svi u isti glas, vesela jutra uz HR3… mislim da to ostaje na kraju: koliko smo vremena imali za svoju djecu. Ljubav se osjeca a ne vidi.

Kad zamjenimo TV, neke «hitne» poslove odgodimo, uskratimo poklone koji uzmu tri minute i podosta novca i poklonimo više vremena, onda možemo reci da je sve OK i da konekcija roditelji-djeca nece biti cesto prekidana, a ako i bude onda na krace vrijeme. Djeci trebaju i I-pod i playstation i… i… ali najviše im treba Ljubavi i naše Vrijeme.

U svijetu se cesto prica o Portugaslkoj muzici koja se zove Fado. Ta muzika je muzika tuge i ona odražava emocionalno stanje Portugalskog naroda. Ja kad mislim na Fado, mislim na Sevdah. Koliko misliš da je sevdah uticao na našu kolektivnu psihu?

Nije Sevdah nas izmislio, nego mi njega. Poslušaj muziku nekog naroda i znat ceš sve o njemu. Sevdah pokazuje koliko smo mi romanticni ali i puni bola. Znamo da patimo i volimo, radujemo se i tugujemo. Naša prošlost je tomu «kriva» što u našem Sevdahu je toliko melanholije, boli i cežnje. Kao jecaji za slobodom, kao patnja progonjenog, neshvacenog i vjecno nemirnog duha jednog naroda u jednoj maloj, brdovitoj, gordoj, ponosnoj od sna Bosni.

Duboka osjecanja prema voljenoj osobi ispresjecana ponosom, «dicnim, vrlim, gordim, razuzdanim» becarima otvara se dugme jeleceta ili zamiriše kosa prelijepih, ponosnih, gordih, tajanstvenih Sofki ili Emina. Slike koje se meni pojave pri slušanju Sevdaha su bujna raskoš osjecaja, pejzaža, ljudi… sve sliveno u jednu raskošnu prirodu lomljenu burnim vremenima.

Kakvo je stanje književnog života sad u Bosni ? Da li imamo nekog novog Mešu Selimovica ili Šantica? Ima li drugih pisaca u dijaspori na koje bi nam željela skrenuti pažnju? Da li si u toku?

Na ovo pitanje, odmah se sjetih Nedžada Ibrišimovica i njegovog Vjecnika. Ne trebamo novog Selimovica, velikani su neponovljivi, ali došli su i dolaze novi. Znaci, imamo dobru književnost, a njegov roman je najbolji bh roman svih vremena. Pored njega imamo Ibrahima Kajana, imamo Dževada Karahasana, Miljenka Jergovica, Irfana Horozovica i meni dragog pisca Hazima Akmadžica. Bilo mi je uživanje citati njegov roman Gazi Isa-beg… Meni jako drage pjesnike moram uvijek da spomenem Admirala Mahica i Tomislava Dretara koji živi i radi u Belgiji.

U dijaspori vrijedi spomenuti, barem je to moje mišljenje, sljedeca imena: Ševko Kadric, Enes Topalovic, Dino Burdžovic, Bisera Boškailo i Safeta Obhodaš. Safetin roman «Šeherzade u zemlji dugih zima» me stvarno oduševio. Ne sjecam se da sam brže procitala jedan roman. Roman «La Perla» od Bisere je jednako vrijedan pomena. Kod Bisere kao osobe me oduševio njen nepristrasan odnos prema ljudima, njena veselost i jednostavnost.

Nedavno je kniga Orhana Pamuka “Zovem se crveno” dobila Nobelovu nagradu. Ti pomalo pišeš u njegovom stilu, teško i s puno istine ali s više emocija. Kako je Pamukova knjiga utjecala na tebe?

Porediti me s jednim Nobelovcem mi je velika cast, pogotovo s jednim Orhanom Pamukom. Kažeš da pišem s više emocija, pa i on bi pisao tako da je žensko. Šalim se.

Izvanredan roman od jednog od najboljih pisaca na svijetu, mora na svakog ostaviti jak dojam. Ljubav u njegovom romanu je dobila svoj vrhunski oblik.

On je spojio Zapad s Orijentom, sudario dva svijeta i pomirio ih i približio «Na zapadu slikaju ono što vide, a mi ono što gledamo». Pretocio ih u Crveno. Crvena je ljubav i strast nadahnuce i život ako ne i cijeli univerzum. Boje su boje a crveno je njihov vrhunac. Poezija Životu, Umjetnosti tj. Slikarstvu i nadasve oda Ljubavi. Dojmila me se ova recenica: “A što se pravog razloga moje usamljenosti tice, to je što nikako ne mogu da znam koje sam price dio. Trebalo je da budem dio jedne, ali ispadoh iz nje, kao što list otpadne s drveta.” Ili kad kaže da je slikarstvo tišina uma a muzika oka. Ta jednostavnost ali i bujnost njegova izražaja je carolija koja nas opija ljepotom. Vece cudo bi bilo samo to da nije dobio Nobelovu nagradu.

Gdje nalaziš teme za pisanja? Da li znaš kako ce knjiga završiti i prije nego je pocneš? Opiši nam proces.

Teme za pisanje nalazim na razne nacine. Nekad me ponuka neki dogadaj a nekad je dovoljan jedan skoro neprimjetan moment. Cini mi se da teme nalaze mene. U razgovoru me pronadu, u nekoj slici, u nekom stihu. Nekad je taj proces kao blic, a nekad se rada neprimjetno. Roman Potraga za Plavim kristalom sam imala za pola sata u glavi nakon što sam djeci odlucila pokloniti jednu pricu. Htjela sam jednu pricu a napisala sam roman za pet dana. Malo cudno ali tako je. Nasuprot njemu, roman Putnici, je pisan jako dugo, kao da je trebao zajedno sa mnom još sazrijeti.

Nekad je poriv za pisanje jedna brza misao koja se «zakaci» i zanese me. Nikad ne znam kako ce ono što pišem završiti, cak ne znam ni sve likove, ni dogadaje. Ako se rodila ideja onda sjednem i pišem. Ne planiram ništa. Pokušaj zamisliti da si kroz neka vrata ušla u neki zanimljiv svijet i pokušavaš ga razumijeti i objasniti citaocima. Otprilike tako. Kao da umjesto monitora imam pred sobom pozornicu. Likovi sami sebe izgraduju i objašnjavaju a dogadaji se nižu izazvani njima.

Koji su ti planovi,šta se kuva?

Svašta se kuva, svakako. Pored Putnika i Misterije na Uni, «kuva» se još jedan zanimljiv roman koji pociva na istinitoj prici. Prica pocinje u BiH negdje 87' i završava ove godine. Prica o jednom covjeku koji je vjerovao u neke svoje ideale, odbacio ih u ratnim godinama a potom ih opet nalazi. Potraga za istinom se pretvara u potragu za samim sobom. Muškarac koji luta, ratnik, skepticni patriota i tajni agent koji duboko u sebi nosi ideale. Fascinantna osoba. Imati pred sobom dnevnike jedne osobe je nešto neopisivo a uklopiti ih u roman je divna pustolovina. Roman, koji za sad ima naziv Parlamentarac ce u januaru 2009 biti objavljen kao i Misterija na Uni.

Pored tog romana pišem dramu kroz nordijsku mitologiju. Ideja je krenula od momenta kad mi se javila pozorišna grupa Sedef iz Malmö i upitala me da li bih mogla za njihov jubilejum i za Dan Državnosti BiH za njih napraviti dramu s temom: Žena. Rad me odvukao u mistiku nordijskih starih naroda, u stihove Edda i polarne noci. Dio iz drame, koja je dosta duga, u novembru ce izvesti grupa divnih žena iz Sedefa.

Kako te naši citaoci mogu naci, gdje mogu da se informišu kad ce novi roman izaci; gdje mogu naci tvoje radove?

Svakako na mom blogu, gdje cu obavjestiti sve oko objavljivanja, promocija ili nekih drugih zanimljivosti. Prijatelji vec prijete da sam dosta štura oko reklame mojih djela pa cu morati da se popravim u tom. Uskoro ce i moj website imati koju informaciju više. http://karmenmedia.wordpress.com/

Da li se možemo prijaviti negdje da dobijemo redovne informacije o tebi i tvom radu? Da li imaš namjeru da zapocneš izdavati newsletter za svoje citaoce?

To svakako. Zadala sam sebi za zadacu da cu na tom poraditi tako da moji citaoci mogu biti uvijek obavješteni o mom radu i novim projektima. Želim svakako olakšati mojim citaocima potragu za onim što žele citati od mojih knjiga. Za sad je to stranica koju sam ti vec dala, ali uskoro ce na mom website biti mnogo više.

Gdje se mogu kupiti tvoje knjige? Da li imaš website gdje možemo vidjeti knjige, procitati opis i odakle možemo kupiti?

Website imam ali ceka da mu posvetim malo više vremena. Tu ce svakako do kraja februara biti sve o meni i knjigama, a želim da tu postavim i djela naših pisaca. Imam divne ideje koje realizujem uz pomoc prijatelja, koji se malo više od mene razumiju u uredivanje web stranica. Jedna od ideja jeste da ce tu biti promovisana i djela naših najmladih umjetnika što iz BiH što iz dijaspore. Želim da mladi talenti dobiju šansu i na taj ih nacin potaci da rade.

Karmen, šta te nisam pitala a ti bi željela da jesam?

Hm, možda koje pitanje o nama Bosankama, pogotovo u dijaspori. Mislim da smo mi posebne. Kao najvrsniji menadžeri držimo u rukama krhke veze naše zapadnjacke djece sa tradicionalnim odgojem naših muževa, najvece diplomate koje sukob dva svijeta za cas pomirimo. Kad se zamislim malo dublje, Balkan je jedan divan kutak za roditi kcerke.

http://karmenmedia.blogger.ba/

Antal besök:

Oktobra mjeseca 2011.godine

Izisla zbirka poezije i proze Graditelji mostova

Oktobra mjeseca 2011.godine

Izisla zbirka poezije i proze Graditelji mostova

Ispovijed jednog dijasporca

(U ime onog, koji ispisuje ovu ispovijed na ulicama dijaspore)

***

Zamisli život u ritmu muzike za ples (dok tapkaš u mjestu)

Karmen Velagic

Šamar kao odgojna mjera?

Razgovor Sa Bosanskom Knjizevnicom Karmen Media-Velagic

Karmen, reci nam malo o sebi, ko je Karmen Media?

Tvoj roman “Potraga za Plavim kristalom” uskoro izlazi i u Belgiji na francuskom jeziku. Možeš li nam nešto reci o ovom romanu?

Da li se tvoje knjige prodaju na našem domacem tržištu?

Koliko cinjenica da se nalaziš u inostranstvu utjece na tvoj uspjeh u Bosni?

U tvom blogu ima dosta prica vezanih za misterije svijeta. Šta te privlaci tim temama?

Reci mi malo o romanu “Putnici”. Odlomci koje sam procitala duboko su me dirnuli. Je li roman dovršen?

U tvojim radovima otkrivam još jednu veoma jaku emociju. Ta emocija je ljubav, ljubav majke prema djetetu koja grdi ali voli; koja vidi sve mane ali nikad ne gubi nadu. Da li sam u pravu?

U svijetu se cesto prica o Portugaslkoj muzici koja se zove Fado. Ta muzika je muzika tuge i ona odražava emocionalno stanje Portugalskog naroda. Ja kad mislim na Fado, mislim na Sevdah. Koliko misliš da je sevdah uticao na našu kolektivnu psihu?

Kakvo je stanje književnog života sad u Bosni ? Da li imamo nekog novog Mešu Selimovica ili Šantica? Ima li drugih pisaca u dijaspori na koje bi nam željela skrenuti pažnju? Da li si u toku?

Nedavno je kniga Orhana Pamuka “Zovem se crveno” dobila Nobelovu nagradu. Ti pomalo pišeš u njegovom stilu, teško i s puno istine ali s više emocija. Kako je Pamukova knjiga utjecala na tebe?

Gdje nalaziš teme za pisanja? Da li znaš kako ce knjiga završiti i prije nego je pocneš? Opiši nam proces.

Koji su ti planovi,šta se kuva?

Kako te naši citaoci mogu naci, gdje mogu da se informišu kad ce novi roman izaci; gdje mogu naci tvoje radove?

Da li se možemo prijaviti negdje da dobijemo redovne informacije o tebi i tvom radu? Da li imaš namjeru da zapocneš izdavati newsletter za svoje citaoce?

Gdje se mogu kupiti tvoje knjige? Da li imaš website gdje možemo vidjeti knjige, procitati opis i odakle možemo kupiti?

Karmen, šta te nisam pitala a ti bi željela da jesam?

Da mi je da me neko voli.Nešto se postidih ovih svjetala,ovog neba nocnog.Koja ruka mije,koja grije?Da placem,da se smijem na budalaštine jednog, iz inata neintegrisanog bauštelca?Potrcka, koji odgaja još dva takva.

Kome da razbijem snove?Tebi ili djetetu?

Bice ti žao.Bice ti žao...Bice ti žao.......

Tiha melodija leluja oko mene...Kad ja podoh na Bembašu...miris kafe,a procvjetao jorgovan,miris vezene jastucnice,topla staracka ruka...

Šta sad da uradim?Nego...nego...Hajd' da ti oprostim!Hajd' oprosticu ti onu profesoricu.Znam da cu ti oprostiti.Zato ti i pišem.

Puno te voli tvoj

Dijasporac

Iz zbirke satira: Domovina-Dijaspora
Karmen Media-Velagic
karmen-media@t-online.de

ZORBA

Antal besök:

Oktobra mjeseca 2011.godine Izisla zbirka poezije i proze Graditelji mostova

Oktobra mjeseca 2011.godine

Izisla zbirka poezije i proze Graditelji mostova

Ispovijed jednog dijasporca

(U ime onog, koji ispisuje ovu ispovijed na ulicama dijaspore)

***

Zamisli život u ritmu muzike za ples (dok tapkaš u mjestu)

Karmen Velagic

Šamar kao odgojna mjera?

Razgovor Sa Bosanskom Knjizevnicom Karmen Media-Velagic

Karmen, reci nam malo o sebi, ko je Karmen Media?

Tvoj roman “Potraga za Plavim kristalom” uskoro izlazi i u Belgiji na francuskom jeziku. Možeš li nam nešto reci o ovom romanu?

Da li se tvoje knjige prodaju na našem domacem tržištu?

Koliko cinjenica da se nalaziš u inostranstvu utjece na tvoj uspjeh u Bosni?

U tvom blogu ima dosta prica vezanih za misterije svijeta. Šta te privlaci tim temama?

Reci mi malo o romanu “Putnici”. Odlomci koje sam procitala duboko su me dirnuli. Je li roman dovršen?

U tvojim radovima otkrivam još jednu veoma jaku emociju. Ta emocija je ljubav, ljubav majke prema djetetu koja grdi ali voli; koja vidi sve mane ali nikad ne gubi nadu. Da li sam u pravu?

U svijetu se cesto prica o Portugaslkoj muzici koja se zove Fado. Ta muzika je muzika tuge i ona odražava emocionalno stanje Portugalskog naroda. Ja kad mislim na Fado, mislim na Sevdah. Koliko misliš da je sevdah uticao na našu kolektivnu psihu?

Kakvo je stanje književnog života sad u Bosni ? Da li imamo nekog novog Mešu Selimovica ili Šantica? Ima li drugih pisaca u dijaspori na koje bi nam željela skrenuti pažnju? Da li si u toku?

Nedavno je kniga Orhana Pamuka “Zovem se crveno” dobila Nobelovu nagradu. Ti pomalo pišeš u njegovom stilu, teško i s puno istine ali s više emocija. Kako je Pamukova knjiga utjecala na tebe?

Gdje nalaziš teme za pisanja? Da li znaš kako ce knjiga završiti i prije nego je pocneš? Opiši nam proces.

Koji su ti planovi,šta se kuva?

Kako te naši citaoci mogu naci, gdje mogu da se informišu kad ce novi roman izaci; gdje mogu naci tvoje radove?

Da li se možemo prijaviti negdje da dobijemo redovne informacije o tebi i tvom radu? Da li imaš namjeru da zapocneš izdavati newsletter za svoje citaoce?

Gdje se mogu kupiti tvoje knjige? Da li imaš website gdje možemo vidjeti knjige, procitati opis i odakle možemo kupiti?

Karmen, šta te nisam pitala a ti bi željela da jesam?

Da mi je da me neko voli.Nešto se postidih ovih svjetala,ovog neba nocnog.Koja ruka mije,koja grije?Da placem,da se smijem na budalaštine jednog, iz inata neintegrisanog bauštelca?Potrcka, koji odgaja još dva takva.

Kome da razbijem snove?Tebi ili djetetu?

Bice ti žao.Bice ti žao...Bice ti žao.......

Tiha melodija leluja oko mene...Kad ja podoh na Bembašu...miris kafe,a procvjetao jorgovan,miris vezene jastucnice,topla staracka ruka...

Šta sad da uradim?Nego...nego...Hajd' da ti oprostim!Hajd' oprosticu ti onu profesoricu.Znam da cu ti oprostiti.Zato ti i pišem.

Puno te voli tvoj

Dijasporac

Iz zbirke satira: Domovina-Dijaspora Karmen Media-Velagic karmen-media@t-online.de

ZORBA

Oktobra mjeseca 2011.godine

Izisla zbirka poezije i proze Graditelji mostova

Iz zbirke satira: Domovina-Dijaspora
Karmen Media-Velagic
karmen-media@t-online.de