Potaknuta clankom Rame Kolara "Stigla dijaspora" kojeg sam vam postavila danas, potaknuta predstavom ministra Hadžihafizbegovica, potaknuta pljuvanjem po dijaspori, evo i mog odgovora njima i svima koji skidaju polako maske:

RAMZA

Nije moja Ramza takva, kako carsija prica, Boga mi moga, nije. Carsija prica samo ono sto se vidi, a nasi ljudi ko nasi, ako im se ne svidja sto vide oni dodaju ili oduzmu, po svome, samo da bude onako po njihovu. Znam ja dobro i carsiju i Ramzu. A i kakva je to carsija Sidney? Milijoni ljudi, a ne meres sresti covjeka s kim bi popio kahfu ko covjek, polahko, na tanane, uz pricu. Svi jure taj nesretni dolar i niko nema vremena da cuje kraj onoga sto zelim kazati. Svi sljuste kafu u kljun, pa zdravo zurim. Ne znaju, bolan, da sve to sto zarade nije ni voliko, koliko moze stati pod nokat, onome sto izgube zureci. Grijeh je to voliki, djeca im odrastu i odu, a oni dijeta ni vidjeli nisu. Samo jos kucu da otplatim, samo jos ovo, samo jos ono, plati ovo, plati ono, i dok pljesnes dlanom od dlan ode zivot! Stoje pred ogledalom, sijedi i naborani ko volja od purana, ne mogu se propoznati, a kuca koju su ganjali, pusta. Nema djece, jer djeca idu svojim putem, koji vodi iz kuce, a ne u kucu. Imaju samo pogled, na njakvo more, rijeku ili brda u daljini, ko da oni bolan umiju prozboriti i jednu rijec sa tim vodama i brdima. A ima ih koji mogu. Ima, ali ti koji mogu nisu jurili za parama, vec su sjedili iz dana u dan na obali, davali se vodi i dumali, hodali planinskim pustarama i misli izlagali vjetrovima. Oni umiju pricati sa vodama i sumama, a nemaju nista osim mudrosti. Nemeres ti njih naci ovdje medju ovim lancima kuca uz puste Sidnejske ulice pretrpane automobilima.

Odoh ja predaleko, a htio sam ti reci, da carsiju ne cine zgrade i tornjevi nego ljudi. Od tih pustih miliona insana s jedva stotinjak mogu podjelit muku od zivota. Druge ne znam ili im ne znam jezika, a ima i onih koje razumijem ali bi radije da ih ne razumijem i klonem ih se jer rijeci im znaju ujesti ko guja, pa se radije setam sam ovdje kraj vode i slusam udaljenu buku grada. Znam ja, zamljace, da je i stotinu onih s kojim mozes podijeliti muku mnogo. Ma i deset! Ali sto ti to vrijedi kad ih nema kad ti trebaju. Eno i njih u trci za parama. Nema tu zivota, jarane. Nema! To je samo pusto tracenje vremena, a sta ja tu mogu? Nista, nego trpiti dok me Uzviseni ne preseli. Samo mi je On ostao, kome se molim da me uzme sto prije jer, sta ce mi zivot bez moje Ramze? A lijepo smo zivjeli! Boga mi, jesmo. Sav se najezim kad se sjetim kako nam je bilo: ulazim sa traktorom u avliju, rascvali vocnjaci oko kuce, laste grade gnijezda pod strehama, a Ramza mi na hajatu mase, tanke niti pare iz vruce djezve vezu joj krunu oko glave… Ramza je bila moja kraljica od kada je dosla u Bosanski Dubocac. Ja tek doso iz Njemacke, jos ne znam sto cu: vratiti se il ostati. U tih deset godina lijepih sam para zaradio, ali nemili mi se nazad i dani mi odmora prolaze u toj mojoj neznaniji; cas mi se cini da se vracam i da nisam trebo ni dolaziti iz Minhena, a cas mi se cini da ostajem i da nisam ni trebao ici u Njemacku. Sve ovisi s kim se sretnes i kakva je Sava. I tako, vracao sam se iz Dervente, pa svratio na autobusnu stanicu da vidim ako neko od nasih ceka, sto da placa autobus, a ja sam u Opelu. Niko poznat, samo onaj Alaga iz Kobasa sto radi na ringispilima po vasarima. Mahnem mu onako, bez veze, a on mi mahne da stamen i nekoj visokoj curi sa koferom pokaza na mene. Nisam je ranije vidjao, visoka i lijepa, s crnom kosom smotanom na potiljku u ljupki plast, sapet sarenim snalama. Ostavila je kofer na peronu i dotrcala hitro da me upita mogu li je povesti do Dubocca. Alaga joj je donio kofer, jer znao je da bi takvu cura svako povezao. Cekala je da izadjem iz derventskih krivina pa mi je onda pruzila ruku i rekla "Ramza, nova uciteljica". Do Bijeloga Brda vec sam znao da je iz Maglaja, da je dvije godine cekala na posao, ali nema ona jakih veza za gradske skole, pa je tako odabrala Dubocac.Dosla je ranije pronaci stan. Cim je to kazala,"pronaci stan", rekoh joj da ga je vec nasla. Morao sam joj tri puta ponoviti da se ne brine za stan, da moja sestra Safeta ima kucu u kojoj ne zivi, pa ako joj se svidi moze u nju, a o placanju da ne brine. Nije dobro za kucu da je prazna. Uz pomoc naseg babe Safeta ju sagradila od prve njemacke ustedjevine. Skromna dvosobna kuca, sa kuhinjom, kupatilom i velikim hajatom u staklu. Sagradila, a onda izgubila svaki interes da u njoj zivi. Dolazila je jednom godisnje sa svojim Ludvigom, a kad je rodila malog Gustava i to se prorijedilo. Ali tako ti je to u zivotu!

Ramzi se kuca svidjela i odmah je iz onog kofera pocela vaditi haljine i slagati ih u prazne sestrine ormare. I sta da ti pricam dulje, nisam se vratio u Njemacku. Od ustedjevine kupim novi traktor i prikljucke, pocnem orati ono sto je moj babo prestao kad sam ja na nagovor Safete otisao u Minhen. Poorao, posijo psenicu i zaprosio Ramzu. Ne znam ja drugacije nego direktno, takav sam. Od kad je dosla u Dubocac Ramza il je bila u skoli il je sjedila za knjigom, tek subotom i nedjeljom mati ju je zvala na rucak i poslije bi dugo sjedili uz kahvu i pricali. Puno je Ramza citala i zna o svacemu po koju, a ja samo o Njemackoj i o psenici, ali opet nam je bilo fino pa sam sam sebi govorio "dobro je sto ne ode nazad u Minhen". Svidjela se Ramza mojima, ali ja ne umijem fino sa curama, a mozda i umijem ali se bojim pozvati je na igranku il u kino u Derventu. Samo jednom smo izasli skupa jer ju je postareva cerka s kojom se sprijateljila nagovorila da odu na derventski vasar, pa sam ih odvezao jer su se bile kasno probudile da uhvate autobus . I za nesrecu pravo na ringispil, a Alaga raspalio najbrze sto moze. Letile su korpe zrakom, cika i smijeh, a moja Ramza stala povracati pa sve po raji sto se motala da dodje na red. Dok je Alaga zaustavio ringispil, Ramzi je dusa bila na jeziku. Jedva sam je izvadio iz korpe, blijedu ko avet. Dva je dana prelezala u krevetu.

I kad je psenica nikla, smogao sam hrabrosti i zakucao na pendjer. Izasla Ramza pa kad me vidja onako mrka i uplasena upita, zabrinuto, da se nije sto lose desilo."Nije Ramzo, vec sam te doso pitati, bil se ti udala." Stala Ramza ko ukopana, pa sam joj na brzinu jos rekao da se ja nigdje ne zurim, neka ona dobro razmisli pa cemo se dogovoriti, ko da sto prodajem, tolko mi strah pamet okrenuo. Nisam ni ceko sto ce reci, samo sam se na peti okrenuo pa preko avlije u kucu, pravo u sobu na krevet. Tek drugi dan dosla Ramza da kaze da joj odzak ne vuce i ja kreno u sestrinu kucu da ocistim dimnjak. A jok, nije odzak, nego htjela Ramza da nasamo popricamo jer uvijek bi u nasoj kuci mati bila uz nas.

I tako sam ja osto u sestrinoj kuci, a za Novu godinu smo se vjencali u Maglaju kod njenih. Sve smo to obavili tiho i skromno, jer moj je babo bio nesto bolezljiv. Samo smo proveli kod sestre i Ludviga desetak dana u Njemackoj, pa nazad u Dubocac u nasu toplu kucicu, koju nam je Safeta dala da ju koristimo kako god hocemo i dokle hocemeo. A u maju babo se preselio i djenazu smo klanjali bez sestre, jer vec je bilo vruce i nije se moglo cekati. Dva mjeseca kasnije dobro rodila psenica i cijeli sam dan bio na kombajnu kad mi javise da je i Ramza rodila dobro. Sina. Adema, po mojem rahmetli babi. Jesen i zimu smo proveli u dugim setnjama sa Ademom u ruksaku na ledjima i vracali bi se rumeni od ostrog vjetra u zagrijanu kucu. Snijeg je pao tek u veljaci, mrsav i vlazan, ali smo ga uspjeli nakupiti za malog snjeska kraj kapije, sa ocima od ugljena, crenim nosom od mrkve i starim sesirom ispod koga su virili cuperci zobene slame, zuti kao zlato. Bili su to nasi najljepsi dani kojih se cesto sjetim i danas, tog snjeska i rumenih Ademovih obraza dok ga grli kraj kapije. Proljece je projurilo ko treptaj. Dani su mi bili kratki za srecu kojom me je Ramza obasipala. Ljeti smo cesto sa camcem odlazili do udaljenih skritih sprudova i pravili kolibu za Adema u pjesku od vrbovih grana, a nocu bi u sljiviku dugo sjedili pod blistavim zvjezdama i iscekivali kratak bljesak meteora.

Na jesen je Ramza ponovo pocela raditi, na neskrivenu radost moje majke koja se nije mogla odvajati od Adema. Onda su pocele price o demokraciji i po selima do Dervente su se pocele vijoriti neke nepoznate zastave. Sestra nas zvala u Njemacku, ali kud da krenem, psenica tek nikla. Poceo sam gasiti televiziju kad je dnevnik, pa se igro sa Ademom. Ramza se malo bunila, a onda rece da imam pravo pa smo se skupa valjali sa Ademom po cilimima i smijali. Doslo ljeto, posljednje nase ljeto, ali ko ce to onda znati? Poznjeo psenicu, ambari puni, a mi na sprudu s Ademom bacamo oblutke i brojimo skokove plosnatog kamena po vodi. Ujesen pocese pucati po Hrvatskoj, a ja blento orem i mislim kako nemere to dugo. Oko njihova Bozica pala kisa na smrznutu zemlju i avliju pokrio led. Mati isla hraniti zivad, upade i slomi kuk tako sam skoro cijelu zimu proveo vozajuci izmedju derventske bolnice i Duboca. U martu se i ona preselila. Grob sam joj kopao vlastitim rukama gledajuci u rascvale jaglace po haremu. Sva sreca na djenazu je dosla sestra i Ludvig i gotovo na silu povedose Ramzu i Adema. Zovu i mene. "Jebes kucu!" kaze mi sestra, a ja zadro po svom, ne mere to dugo. U aprilu krenem ja u Derventu do banke, a na Bjelom Brdu barikade. Kaze mi Jozo, kome sam ponekad znao orati njive, nemere se do grada cestom jer iz kasarne pucaju po vozilima na cesti. Taman htjedoh upitati kako to, kad ruknu granata negdje kod crkve, pa zatim jos jedna i mi se zavukosmo u bunker od vreca napunjenih pijeskom. Ostao sam s Jozom jos nekoliko sati, a onda se vratio u Dubocac. I tamo ludnica. Prema Kobasu cesta zatvorena, rovovi se kopaju, trce moji sumjestani sa puskama . Mene su drzali cudakom, tako da me nigdje nisu ni zvali, ali sta cu, s narodom se mora, pa se i ja javio da nesto radim. Tako sam sa traktorom vukao neke klade za rovove, a onda sam sa Opelom vozio koga je trebalo do komande Derventske brigade. Sve nekim kolskim putevima, kroz polja i vocnjake. Tako su ga jednom uzeli sami i nisu ga ni vratili. Cujem ja kako pricaju da su nasi ocistili Brod, uzeli Modricu, Kotorsko, da su vec na par kilometara do Doboja. Vidim ja, da je to sve skupa oslo predaleko, ali nemam kud. Nemeres nigdje bez papira, a papire niko ne daje. Al najvise me brine sto ne znam kako je Ramza i djete. Tako nekako prodje i ljeto. Svu sam stoku, malo po malo dao za lazna obecanja za propusnice i dodje septembar, a papira nigdje. Rat je velika laza, zemljace, sa svim pobjedama i porazima. Umjesto da osvojimo Doboj izgubismo Derventu. Cujem govore o povlacenju, a ja dobio visoku temperaturu i ne mogu se maknut iz kuce. Tu su me zatekli neki nasi, ali u srpskim uniformama. Poznam neke momke iz Kobasa, pitaju me za ustase. Spasilo me to sto nisam bio u uniformi, ali me nije spasilo njihove uniforme. Odveli me sa sobom. Neki supak Djuheric, kapetan, postroio nas u dvoristu neke kuce u Kobasu i pred nekim majorom pricao nam o borbi za slobodu postenog srpskog naroda, naseg naroda, ko biva i mi smo Srbi. To je isto kazo taj major, koji je prijeteci mahao rukama po zraku pricajuci o konacnoj pobjedi. U oktobru smo bili negde na Majevici. Nasu cetu "Mesa Selimovic" posjetila je neka srpska princeza iz Londona. Neko iz njene pratnje prevodio nam je njene rijeci koje je pricala tiho, rijec po rijec. Pricala je nesto o cistoti srba muslimana, a poslije su nas castili pivom i rakijom. Do januara smo drzali neke polozaje izpod praznog sela u kome su neki prije nas minirali djamiju. Pred povratak me dohvatio neki geler po ramenu pa su me prebacili u Doboj u bolnicu. Rana je izgledala strasno, iz razderane koze izvirivale su rumene ruze mesa, ali hvala Allahu dragom, sve je bilo povrsinski i vec drugi dan sam bio medju "Selimovicima". Poslije petnaestak dana dobili smo smjenu na polozajima i kamionima smo se vratili u Kobas. Derventa je zjapila prazna i razrusena.Na Bijelom Brdu ni kuca ni crkve, sve je zaraslo u korov i ostruge. Nekolicini nas iz Dubocca dozvoli su da izdjemo u selo i da se u Kobas javljamo svakih sedam dana. Hodali smo pustim selom, samo u nekim su se kucama vidjeli zamagljeni pendjeri. U ocevoj kuci bili su neki Srbi iz Gospica, a nasa kuca bila je bez vrata i prozora. Namjestaj je raznesen, a u sobama se parketi podigli od kisa sto su padale kroz prazna duplja prozora. Prespavao sam u stali i drugi se dan vratio u Kobas i odmor sam proveo kod nekog Vehabovica s kojim sam se nekako zblizio tamo na Majevici. Te smo godine jos tri puta slani na ratista svaki put u sve duzim smjenama. Sve negdje oko Tuzle. Nema se tu sta mnogo pricati; balije medju cetnicima! Govno medju balegama. Jad i tuga, zemljace. Sve to vrijeme nikakva glasa od Ramze. Telefonske veze slabe i nesigurne. Jednom sam dobio sestru, samo sam joj cuo glas koji se gusio u vlastitom ehu i na kraju muk, a da nisam uspio nista saznati. Poslao sam nekoliko poruka preko Crvenog kriza i dobio kratku poruku od Ramze da su dobro i da se cuvam. Dodje i njihov Bozic 1994. Pustilo nas na odmor, a ja odlucio da pobjegnem pa sto bude. Nisam svoje planove s nikim dijelio, nikad ne znas s ljudima. Najbolje je, kad vec moras, svoju glavu sam nositi u torbi. Ovaj put sam izasao iz kamiona u Dubuccu, ko biva da provjerim sto mi je s kucom. Javio sam se onima sto mi uselise u babinu kucu. Vidio sam da im je kao malo neprijatno, ali me nisu pozvali u kucu. Ne znam da li bi i usao, jer me steglo u prsima, samo sto ne zaplacem. Na nasoj kuci neko je skino sve crijepove i nedostajalo je nekoliko rogova. Kise i mrazovi su obile svu zbuku sa zidova. U malom podrumu, gdje smo drzali samo krompire i kutije sa stvarima koje ne koristimo, pod je bio prekrit vodom i sve je smrdilo po vlazi. Police koje sam bio bio napravio od dasaka bile su nestale, a nekoliko je plasticnih Ademovih igracaka plutalo po vodi. U uglu crnila se gomila stare robe prekrite mahovinom i pljesni. Nogom sam je razgrnio. Trazio sam plasticne madrace koje smo Ramza i ja ljeti koristili na Savi. Nije ih bilo. Pretrazio sam svaki kutak podruma a onda otisao do stale. Sjedio sam na svom rancu potpuno slomljen, sve su moje nade u bijeg nestale. Pocela me hvatati drhtavica, pa sam ustao i hodao oko golih zidova stale samo da se zagrijem. Uz jedan zid trunuo je prevrnut stog sijena. Iza stale pod srusenom nadstresnicom gdje sam drzao prikljucke za traktor, ispod gomile trulih dasaka i slame virio je prignjecen plasticni kanister kojeg sam koristio za naftu. Pazljivo sam razmaknuo daske. Cinilo mi se da nije bio probusen i mozda ga uspijem nekako ispraviti. Cep nisam nasao. Poceo sam puhati u kanister ali zrak iz mojih pluca bio je preslab da ispravim slubljene stranice. Odem do bunara koji je bio ispred oceve kuce i kantom koja je visila na dugom lancu zagrabim vode. Iz kuce su me gledali kroz prozor. Pokucam ponovo na vrata i zamolim ih za lavor jer bih se htio oprati u stali. Bez rijeci su mi iznijeli veliki emajlirani lavor moje majke s nekoliko krasta rdje koja je probijala ispod razbitog emajla. U stali sam polako sipao vodu u kontejner jer je dosta vode isticalo kroz nepravilno svinut otvor kanistera. Tri puta sam grabio vodu na bunaru dok se kontejner ispravio. Ostavio sam lavor ispred njihovih vrata i vratio se u stalu. Voda nije curila iz kanistera i moje su se nade pocele ponovo buditi. Trebalo je nekako samo zacepiti otvor. Od plasticne cuture odsjecem komad stjenke i zapalim komad svijece koju sam uvijek imao u ruksaku zbog dugih boravaka u tamnim sklonistima ukopanih u zemlju. Izlio sam vodu iz kontejnera i sa svijecom pokusao staliti komad stijenke cuture preko otvora kanistera.. Bilo je tesko podizati robusni kontejner oko malog plamena svijece. Dok sam istopio krajeve sve sam prste bio ispekao. Stisnuo sam stjenku kanistera, cinilo se da zrak ne izlazi. No za svaki slucaj oko otvora kontejnera umotao sam plasticnu vrecicu od suhog vojnickog obroka i dobro umotao komadom platna odrezanog od prljave kosulje koju sam imao u rancu. Cuo sam korake na avliji pa izadjem iz stale. Neki momcic mi je pruzio limeni tanjur pun vruceg graha i komad kukuruznog hljeba. Sjednem na izvaljena vrata i odmah pocnem jesti. Mali me je sa distance gledao znatizeljno dok sam kusao grah. Danima smo jeli samo suhe vojnicke obroke i desni su mi bile izranjavite od tvrdog dvopeka. Vratio sam tanjur djetetu i rekao da prenese moju zahvalnost roditeljima. Bez rijeci je kimnuo glavom i usao u kucu. Januar je bio i mrak se rano hvatao po crnim krovovima. Sacekao sam da se u oknima oceve kuce pojave slabi treperavi targovi svjetla vostanica. Sa kontejnerom u ruci izasao sam na otvor kroz kojeg se iz stale izbacivalo djubre. Sacekao sam da se golo granje raslinja uz ogradu spoji sa crnilom noci, a onda sam je preskocio.Uz ogradu sam hodao do potoka pa se spuzao u korito. Negdje daleko zalajao je pas. Znao sam da je put do Save jedio siguran koritom, jer su zimske bujice sigurno ocistile sve mine ako su ih bili stavili uz korito. Zagazio sam u vodu i tiho gazeci hodao po mraku napipavajuci svaki sljedeci korak. Bio sam se plasio kako cu proci ispod ceste za Kobas, zbog straza, ali na orunjenim ivicama mosta nije se nista culo. Sacekao sam desetak minuta u mraku naculjenih usiju, a onda kroz mracni otvor prosao ispod ceste. Jos me je nekoliko minuta djelilo od Save. Onda sam odjednom propao u neku rupu i padajuci kontejnerom sam glasno udario po vodi. Zalajase psi, a ja ustadoh i potrcim koliko god mogu kroz mrak. Negdje je neko zapucao, a onda sam pao u duboku vodu cvrsto se drzeci za rucku kanistera. Tek sam tada osjetio koliko je voda hladna. Steglo me u grlu, ne meres disati od mraza. Pokusao sam se popeti na kanister ali nisam smio pustiti ruku sa rucke da ga ne izgubim u mraku, a onda nikad druge obale vidio ne bi. Pa sam tako samo s glavom iznad vode necujno mlatio nogama ispod vode otiskujuci se prema matici. Nekoliko metaka je profijukalo visoko iznad mene, a onda presta pucanje jer je mrak bio gust i nista se nije vidilo. Ne znam koliko sam dugo mlatio nogama, ali vec sam bio potpuno promrzo i poceo sam uciti Fatihu i sve sto sam naucio u mejetefu. Bog se najjasnije vidi kad ti je voda do grla, prijatelju. Onda me dohvati snazna matica i cinilo mi se da sam poletio. Noge su mi se vec pocele kociti, ali sam ipak uspio izaci iz matice i vec kad sam iscrpljen potpuno klonuo noge su mi dotakle dno. Malo po malo sam nekako ispuzao na strmu obalu, hvatajuci se za grane vrba koje su tokom rata obrasle korito rijeke. Od hladnoce nisam osjecao noge i zubi su mi cvokotali u mraku. Na krunu nasipa sam ispuzao jer nisma mogao hodati. Poceo sam plakati ni sam ne znam da li od nemoci ili od srece sto sam se uspio domoci druge obale. Puzajuci i placuci sam presao nasip i skotrljo se niz smrznutu travu pravo pred patrolu hrvatske policije. U mene je bio uprt mlaz baterijske svjetlosti i tri puske. Pokusao sam nesto reci ali culo se samo cvokotanje zubi.

Tri su me dana drzali u Brodu u policiji. Sto puta sam ponovio svoju pricu, istu koju sad i tebi kazujem. Sta se tu ima kriti. Dosao i neki iz vojske,pitao me o mojoj jedinici. Smijali su se kad sam rekao da to nije jedinica nego cista nula. Nije me dugo ispitivao, sta moze jedan seljak reci o ratu. Poslije me prebacili u Gasince gdje me desetak dana kasnije pokupila Safeta i Ludvig. Nije me prepoznala dok je nisam zagrlio. Dugo smo u nekom restoranu uz cestu pricali cas o Duboccu i ratu, cas o Ramzi i Ademu. Jedno su vrijeme bili kod njih u stanu, a onda su se preselili kod Ludvigovog brata koji ima veliku kucu jer su iz Maglaja u Njemacku izbjegli njeni roditelji i brat.. Ne brini nista, cekaju te – cesto mi je morala ponavljati Safeta.

Tri smo dana proveli u Zagrebu po raznim ambasadama i konzulatima, ali kako kazu kod nas "para vrta gdje burgija nece", s novim bosanskim pasosom i vizama dosli smo u Minhen. Ludvigov brat Jozef imao je veliku kucu kraj nekog umjetnog jezera. U prizemlju je drzao radnju za prodaju i servis muzickih instrumenata, a iznad dva kata sa velikim balkonima. Lijepa kuca, ali jebes kucu!

Bio je mrak kad je Ludvig parkirao pred kucu. Treso sam se od nestrpljenja da vidim moju Ramzu i Adema, otvorio sam vrata, a onda me savladao neki strasan osjecaj slabosti i samo sam klonuo kraj auta. Cini mi se da sam cuo neciji vrisak, pokusao sam otvoriti oci ali nisam mogao, tonuo sam u neki duboki mrak. Kasno te noci probudio sam se u bolnici, u nosu mi je sistala cjevcica sa kisikom. Medicinska sestra je u plasticnu cijev infuzije ubadala injekciju i blago mi se osmjehnula kad sam otvorio oci. Uz krevet je stajao neki visok i mrsav doctor i gledao u nekakve papire. Ljubazno me je pozdravio i upita govorim li njemacki. Deseta sam godina radio po Bavarskoj pa je nesto i ostalo u ovoj blentavoj glavi. "Natirlih". Doktor se malo nasmjesio od tog mog "natirliha", a onda mi rece da cu morati ostati u bolnici nekoliko dana, da nije nista previse ozbiljno, teska malokrvnost, iscrpljenost, pocetak upale pluca. U to mesicinska sestra uvede Safetu i Ramzu koje su sjedile ispred sobe. Obe su plakale i grlile me.Ramza je bila jos ljepsa nego je bila, princeza, pa sam i ja malo zaplakao. Sjedile su kraj mene skoro do zore drzeci me za ruke, a ja sam onda zaspao.

Izasao sam iz bolnice vodeci Adema za ruku. Bio je narastao i govorio je naski i svabski. Sta da ti kazem, mjesec dana sam se odmarao ne skidajuci pogled s moje kraljice i Adema. Ali Ramza je radila, tu u kuci, kod Jozefa u prodavnici muzickih instrumenata, pa sam katkad silazio u radnju, malo pricao s njom ako nije bilo kupaca, ili bi je gledao sa strane dok im pokazuje instrumenta, Niko ne bi rekao da nije Njemica, tako je dobro naucila njemacki. Jozef, Ludvigov brat bio je fin covjek. Ljubazan i susretljiv. Zena mu je umrla godinu ranije i sad je Ramza vodila prodaju, a on servis instrumenata. Kupila je Ramza i auto, pa sam ponekad dok je ona radial izlazio s Ademom do parkova ili na sanjkanje. Onda sam poceo raditi kod mog bivseg gazede. Znao je on kakav sam ja radnik i odmah me primio. "Za tebe cu otpustiti deset Poljaka i ovih nasih Istocnih, ako treba."- rekao mi je tresuci mi srdacno ruku. I tako, moj zemljace, sve je izgledalo da nemere biti bolje. Pa ipak nikad vise one radosti koju smo imali u nasoj maloj kuci u Duboccu. Dodjem s posla, jedemo, onda gasim televiziju i valjam se sa Ademom po tepihu, i Ramza, ali vidim ja da tu nema vise onog starog smijeha. Pa i kad smo odlazili u setnje nikako je nisam mogao prepoznati iz onih nasih starih dana. Grlila me ona, i smijala se, jeli bi na travi i gledali Adema kako pravi baloncice od sapunice ali neka stisnutost i ukocenost izbijala je iz nje. Sutim ja, mislim, trebamo se oboje naviknuti na Njemacku, doce sve na svoje. Doslo ljeto i otislo. Jesen pozutila parkove, pa i ona ode sa snjegom dubokim. Bozicne praznike smo uglavnom proveli po kucama. Mnogo je njenih rodjaka izbjeglo u Njemacku, a i nasih posavskih se naslo. Sjela i igranke, pjesme pune tuge i price o povratku. Nemere to dugo, govore oni, ali ja to vise nikad nisam rekao. Bolje mi je to presutjeti, mislio sam. Onda, ko biva, rat je zavrsio i njemacka drzava pocinje program za vracanje izbjeglica. Idu svi vidjeti svoje kuce, pa tako i ja. Autom do Slavonskog Broda, pa preko Save, a ono pise velikim slovima , cirilicom, Srpski Brod, a meni se stisne stomak. S tom kvrgom u stomaku vozio sam se kroz porusena sela. U Derventi sve kao i prije, razruseno, samo su sa puta rascistili zapreke i smece. Bijelo Brdo nijemo a na tabli naseg sela nestalo ono "bosanski" i stoji samo cirilicom napisano Dubocac. Samo je tabla bila nova, selo je ko i prije razruseno, a njive i vocnjaci zarasli u korov. U babinoj kuci jos uvijek su oni isti Srbi iz Like. Jedva su me prepoznali. Onaj momcic sto mi donio tanjur graha porastao, na njemu stara Ramzina trenerka. Izvadim nesto novaca i platim im onaj grah i odem do nekih nasih sto su dan ranije krenuli. Vele mi da moram u Derventu podnijeti molbu srpskoj drzavi da mi vrate moju kucu. Oni je uzeli bez pitanja, a sad traze da ih molim da mi je vrate. "Jebes kucu!"- reknem ja njima i vratim se u Njemacku. Nisam ni stajao do Minhena, samo dva puta da natocim gorivo. Stigo sam pred zoru, pa dugo sjedio razmisljajuci u autu , da ne budim Ramzu. Sve sto sam smislio bilo je "Eno im kuce, dabogda im prisjela, ko sto je i meni!"

Ali Njemacka drzava ne misli tako, izbjeglice se moraju vratititi. Dalo nam rokove do kojih moramo napustiti zemlju; u Bosnu ili bilo gdje drugdje. Ramzini se vratili u Maglaj, a mi jos uvijek ne znamo sto bi. Ramza omrsavila, budi se rano i hoda po terasi. Ustajem pa i ja hodam za njom. Pitam: Sto je Ramzo, duso? Grlim je, a ona place. Kazem joj da ne place, ako moramo ici, icemo. "Nije to moj Nedime." – rece pa jos vise zaplace. Za koji dan opet tako, ona ustaje rano,hoda, place, i sto god da joj kazem - "Nije to moj Nedime", a suza suzu stize. Doslo mi je jedno jutro do grla, uhvatim je za ramena i kazem "Deder, Ramzo, reci sta je onda?!"

Belaj!, eto sta je, zemljace. Odem ja na poso i sve mislim na ono sto mi Ramza rece na balkonu, a radili smo na novom naselju prema aerodromu. Znas, ove nove kuce sto se sklapaju od gotovih betonskih zidova. Nista to nije, al, jebi ga, tako se danas to radi. Digla dizalica zid, prihvatimo nas dvojica i usmjerimo na laziste, a meni stalno zvone Ramzine rijeci u glavi "Ne volim te vise Nedime, eto sta je." Nisam ni cuo da mi je rekao "pustaj" i ruka mi osta drzeci zid bas na ivici kad je dizalica spustila zid u leziste. Tako u zidu osta ugradjen i moj dlan.

Pustilo me iz bolnice isti dan, cim sam dosao sebi od anestezije. Uspjeli su mi spasiti samo palac. U hodniku su stajali Ramza i Ludvig pokislih lica. Predradnik je javio Ramzi na nesrecu i tako su njih dvoje dosli odmah u bolnicu. Safeta je ostala sa djecom, jer vec je bilo kasno. Dok smo se vozili kuci cjelo me je vrijeme drzala za ovu zdravu ruku i sutila, a ni meni nije bilo do price. Bila je vec noc i nad gradom se ljuljao mjesecev srp. Adem i Gustav su spavali, a Safeta nas je docekala puseci na balkonu. Te smo noci malo spavali i ja i Ramza, jer valjalo je toga puno reci. Najvise je pricala ona, pricala i plakala, a sa njom i ja. Vjerovao sam joj svaku rijec, to da me je volila i da proklinje onaj dan kad me je ostavila tamo u Duboccu. Osjetio sam njenu ljubav, koja me i danas jos drzi na nogama. Moja Ramza ima veliku dusu. A i Jozef je takav, vidio sam to dok sam prije radio u Minhenu, a i poslije. Nemam skole, ali znam procjeniti covjeka. Nasle su se srodne duse, samo sto sam i ja bio tu koji je mislo da bez Ramze ne mi mogao zivjeti. Znam ja zemljace, da je umjesto mene neko drugi od onih nasih, ne bi Ramza vise nosila zube u glavi. Ma ne bi mu ni rekla jednu jedinu rijec, i mozda bi zivjela u strahu i mucila se cijeli zivot pustajuci da je ljubi neko koga ne podnosi. Ali Alahu dragom hvala koji ucini da srce bira, a ne glava, Nedim nije netko drugi. I ja sam prije Ramze tu u Minhenu zivio s drugom zenom, Helen. Sreli smo se u pivnici jednog petka. Tri smo godine ostali skupa. Ziveci zajedno ne mozes izbjeci da se ne pokaze sve ono koliko smo razliciti i sto zna nekad potrositi ljubav za jedan tren. Tako sam i ja jednom radije odlazio negoli vracao se kuci, odlazio u pivnicu uzivajuci vise u samoci nego u drustvu sa onom koju vise nisam volio. Helen mi je sama otvorila oci; s velikim podocnjacima od nespavanja docekala me je budna jednog jutra kad sam prepun piva dosao u zoru i rekla mi s bolom, ali bez ljutnje, da se ne mucim. Onaj koga volis, uvijek mora imati mogucnost odlaska, jer ljubav nije zatvor. Prava ljubav sluga je slobode, prava ljubav nije nikada sebicna, a osobna tuga i jad nisu vazniji od ljubavi. Poljubio sam joj ruke i otisao. Vidjali smo se ponekad na kafi kao dobri prijatelji, sve dok ona nije otisla negdje na sjever. Tako sam uplakanoj Ramzi ponavljao njene rijeci o ljubavi i slobodi, a tuga me je strasna razjedala za onim danima srece u Duboccu.

To sto carsija prica o Ramzi, price su iz njihovih vlastitih zatvora u koje su se sami zakljucali. Ramza je moja dosla sa mnom u Sidnej. Sto zbog Adema sto zbog sazaljenja prema meni odrekla se ona svoje srece. Preko nekih humanitarnih organizacija dobili smo vizu za Australiju. Od odstete koju mi je osiguranje isplatilo za one prste u zidu i od novaca sto su mi odbijali za penziju uspjeli smo kupiti stancic i nesto polovnog namjestaja. Meni dali socijalnu pomoc za invalide, a ona se zaposlila, tu blizu, kod jednog Grka u mesnici. Prvo vrijeme vodio sam Adema u skolu i sjedio s njim u razredu, jer danima je plakao za Njemackom. Jedva je nekako poceo sam ostajati u skoli. Slobodnim smo danima setali plazama i parkovima, odlazili na piknike s nasim ljudima i sve je izgledadlo fino. A nije bilo. Ramza omrsavila, poplavila nekako u licu, ponovo pocela ustajati nocu i pusiti na balkonu. Ustajao i ja, sjedio kraj nje u tisini. Nisam je vise mogao gledati da se muci, pa sam nazvao Safetu da mi posudi nesto novca i kupim im karte za Minhen. Otisao po Adema u skolu i rekao im nekako sa onih nekoliko rijeci koje sam naucio da on vise nece dolaziti. Nista joj nisam rekao dok nismo vecerali i Adem otisao na spavanje. Izasla ona da zapali na balkon, a ja za njom, kazem joj da je ne mogu gledati kako se muci. Ona slijeze ramenima a suze joj u ocima. Vrati se, velim, Jozefu on je dobar covjek znam ga vec godinama. Ona me gleda ukoceno i rece mi da ne moze ostaviti Adema."Povesces i njega,"- kazem joj-" ti si dobra majka, a ni Jozef mu nece biti los." Gleda me Ramza zacudjeno, a boja joj se vratila u lice. Pruzim joj karte, uzima ih kao u transu i place bez glasa, a onda me grli i ponavlja : "Nedime, moj" Nedime, moj"…

To sto pricaju da je ostavila bolesna covjeka i otisla Svabi, nije istina. Ne bi ona nikad otisla da je nisam nagovorio da ode. Moja je Ramza plemenita biljka, ona bi zbog mene jos uvijek radila u mesnici i susila se na balkonu, da je nisam vratio njenoj ljubavi. Teskog me je srca ostavila, to carsija ne zna, a i da zna opet bi po svom. Eto, zemljace, bolje da od mene saznas pravu istinu nego na kakvom bosanskom sjelu njihovu lazljivu pricu. Sad dok jos nisi upao u ovo nesretno kolo trke za dolarima. A meni je dobro. Socijalna pomoc mi je veca nego sto mi treba. Adem mi dolazi jednom godisnje, delija je to vec, a i Safeta se sprema malo u Sidnej na odmor. Idem na kurs engleskog, ali nisam ja za skole bio ni mladji, a kamoli sada sa mrazom po glavi. Idem samo zbog drustva. Najvise se druzim s kinezima, fini i veseli ljudi. Odem s njima nekad u njihove restorane. A nigdje ti ja ni ne izlazim. Sta se to ima viditi u gradu? Kod ovog talijana u kafani posjedim sat/dva poslije setnje uz more, pa odem u onaj nas stan i sjedim na balkonu do aksama, klanjam, pojedem stogod pa u krevet. Ako me tko od nasih pozove odem na sijelo, malo pite, malo price, a i nasmijemo se jer zivot zna nekad biti strasno smjesan. Jako smjesan, moj zemljace…