 |
|
|
 |
|
|
|
 |
 Pjesma nas je odrzala..
Sevdah dotakao srca Švedana
|
Hanka Paldum medu Švedima Foto:
|
|
Autenticna interpretatorka sevdaha i velika zvijezda estradnih prostora bivše Jugoslavije, Hanka Paldum, gostovala je 16. maja u kaficu svjetske muzike „Multi Kulti“ u Stockholmu. Zajedno sa švedskim muzicarima interpretirala je neke od najljepših sevdalinki švedskoj publici koja je fantasticno primila kraljicu sevdaha. Odlicna atmosfera u ovom malom ambijentu je podstaknula publiku cak i na ples, a kako i prilici - zaigralo se i naše kolo.
Hanka je izvodila klasicne sevdalinke, kao što su „Moj dilbere“ i „Zvijezda tjera mjeseca“ u novom aranžmanu, a naravno i svoje hitove „Zelene oci“, „Voljela sam voljela“ i mnoge druge. Medutim, publiku je digla na noge pjesma „Makedonsko devojce“ i od tog trenutka nije se više sjedalo sve do kraja Hankinog nastupa.
Prateci bend sacinjavali su Dan Engman na mandolini i gitari, basisti Bosse Nordenfelt i Danne Lundberg na klarinetu, Lars Bo Kujahn za bubnjevima i Ismet Lolic, rodom iz Tuzle, na harmonici. Ismet je takoder prevodio Hankine rijeci publici i davao objašnjenja pjesama. Inace, Dan je sastavio ovaj bend s namjerom da okupi švedske afirmisane muzicare i zaljubljenike balkanske muzike, koji su clanovi poznatog benda „Orient-expressen“.
- Tokom cijelog koncerta iskrila je cista ljubav prema ovoj vrsti muzike. Nadati se da ce ova izvedba dobiti pravu afirmaciju medu Švedanima i našim svijetom i da ce se u Švedskoj organizirati koncerti koji ce otvoriti novo poglavlje sevdah kulture. Poznata parola ”Kultura bez granica” je potvrdena u Multi Kulti kaficu u Stockholmu, ocjenjuje konzul u Ambasadi BiH u Švedskoj Jasminka Ustamujic i najavljuje da ce Ambasada podržati inicijativu da se, sa startom u februaru sljedece godine, po Švedskoj, u petneastak gradova, organizuje turneja sevdaha.
A sve je krenulo prije nekoliko godina uz realizaciju Hankinog dugo željenog projekta „Sevdahom kroz vrijeme“. Okupljala je odabrane muzicare sevdaha sa prostora bivše Jugoslavije, promovirala album sa istim imenom, održavala koncerte po cijelom svijetu, doživljavajuci uspjehe od Egipta do Australije, pjevajuci izvorne pjesme iz Bosne i Hercegovine na osvježavajuci nacin i predstavljajuci sevdalinke u novim etno aranžmanima.
Tako je, tokom koncerta u Skoplju 2007, igrom slucaja susrela švedske muzicare koji su izvodili makedonsku muziku. Zainteresovana ovom kombinacijom Hanka se spontano unijela u pjesmu dok su Švedani svirali i time je pocelo jedno novo divno prijateljstvo. Švedski muzicari su potom pozvani da prate Hanku na njenoj konferenciji za novinare tokom promocije albuma „Sevdahom kroz vrijeme“. Uz sve to rada se i želja za nove projekte, pa voda švedskih muzicara Dan Engman, aktivno radi na organizaciji koncerta i u Švedskoj.
Uspio je u tome i radošcu ispunio jedno prekrasno majsko poslijepodne u skromnom lokalu kafica svjetske muzike „Multi Kulti“ u Stockholmu.
Dan smatra da se nastupi sa Hankom mogu izvoditi i na vecim scenama svjetske muzike u Švedskoj, kao što je, na primjer, „Södra Teater“ u Stockholmu. Oko toga ostaje još dosta rada, a trenutno se vrše pregovori sa Riksteatern.
Profesor muzike Dan Engman iz Piteå-a od davnina pokazuje veliki interes za balkansku muziku. Produbio je to pocetkom devedesetih kroz nove susrete sa izbjeglicama iz bivše Jugoslavije. Inspirisan i angažovan u mnogobrojnim muzickim projektima pokrenuo je multikulturni ženski hor „Raboday“, s kojim je gostovao u Makedoniji, a 1997. inicirao je i aranžirao humanitarnu muzicku „Galu za Bosnu“, s ciljem da se omoguci gradnja Doma kulture u Lipnici.
Obradovan je pozitivnim utiscima svojih zemljaka, kojima se Hanka Paldum obratila rijecima: „Moja je želja da vaša srca dodirne moja ljubav za ovom muzikom i ljubav opisana u ovim divnim pjesmama. Iako ne razumijete rijeci, jezik ljubavi i bola je univerzalan.“
Baš takav dojam pružio je ovaj nastup. Uzbudena publika i muzicari su napravili fantasticnu atmosferu i sevdah je dotaknuo mnoga srca. Bice tako, svi vjeruju, i na turneji 2010!
|
Iz kamena voda teklaPokraj puta rodila jabuka"Sevdalinke su naše prvo oplemenjenje bile." (Zulfikar-Zuko Džumhur) Sevdalinka je prvenstveno gradska narodna pjesma Bošnjaka, mada je popularna širom Jugoistocne Evrope, posebno u Srbiji i Crnoj Gori, te Makedoniji. U Bosni i Hercegovini ona ima dugu i bogatu tradiciju. Cesto se "sevdalinka" jednostavno zove i "sevdah". Sama rijec potice od arapske rijeci "sawda" što znaci "crna žuc", a u turskom jeziku, ovaj pojam se veže za melanholicno raspoloženje, da bi u bosanskom jeziku pojam "sevdah" dobio znacenje cežnje, ljubavnog žara i ljubavnih jada. Sam period nastanka sevdalinke se ne može tacno odrediti , ali se pretpostavlja da je nastala osmanskim osvajanjem srednjovjekovne Bosne, sa formiranjem prvih gradskih naselja. Nastanak prvih gradova i glavnih gradskih cetvrti - mahala, uvjetovao je razvoj drugacijeg nacina života od onog u srednjovjekovnoj Bosni. U mahalama se veoma poštovala privatnost. Kuce su se dijelile na ženski dio kuce - haremluk i muški dio kuce - selamluk. Tako su žene bile zašticene od radoznalih muških pogleda, i razvio se mnogo intimniji nacin života od onoga na selu. Kult vode, koji je bio veoma raširen u Bosni i Hercegovini, ali i nastanak mahala i sve što je išlo sa takvim nacinom života, uvjetovao je nastanak i razvoj sevdalinke. Treba napomenuti da su autori sevdalinki nepoznati, tj. da je sevdalinka nastajala u narodu i da se je generacijama prenosila sa koljena na koljeno, uoblicavajuci se, da bi danas imala savršeno izbrušen oblik. Sevdalinku odlikuje lagani, spori ili umjereni tempo i razvijena melodija sa mnogo ukrasa što kod slušaoca ostavlja melanholican osjecaj. Gledajuci njenu strukturu, sevdalinka je veoma kompleksna pjesma, puna emocija, i tradicionalno se izvodi sa mnogo strasti. Danas, sevdalinku obicno izvodi manji orkestar, koji se može sastojati od harmonike (najbitniji instrument), violine, klasicne gitare s plasticnim žicama i, ponekad, drugih žicanih instrumenata, flaute ili klarineta, kontrabasa i doboša. Izmedu strofa skoro uvijek postoji harmonikaški solo. U izvornom obliku se sevdalinka, medutim, pjevala uz saz, tradicionalni žicani instrument, ili bez instrumentalne pratnje. Možda je sam saz i uticao na formiranje sevdalinke, odnosno na nastanak "ravne pjesme", jednog oblika sevdalinke, te na nacin njenog izvodenja. Treba reci da je pojam "ravna pjesma" sinonim za široku pjesmu, tj. postojanje jednog melodijskog obrasca, a više tekstova. Uz saz su sevdalinku izvodili iskljucivo muškarci, a žene su sevdalinku pjevale bez instrumentalne pratnje, obicno u kucama. Tekstovi sevdalinki su najcešce posveceni zaljubljivanju ili nesretnoj ljubavi, ali je sevdalinka opjevala i mnoge historijske licnosti, gradove, rijeke, planine i dogadaje. Najistaknutiji vokalni izvodaci sevdalinki u 20. vijeku kod nas su: Himzo Polovina, Nedžad Salkovic, Zaim Imamovic, Safet Isovic, Meho Puzic, Zekerijah Ðezic i Omer Pobric a medu najpoznatije vokalne izvodacice ubrajaju se: Beba Selimovic, Nada Mamula, Zehra Deovic, Hanka Paldum i Silvana Armenulic.
Download mp3:
1.
Mirsad Jarovic - U Trebinju gradu
2.
Davorin Popovic - Zute dunje
3.
Zehra Deovic - Ah moj Aljo
4.
Ibrica Jusic - U svakom slucaju te volim
5.
Saban Bajramovic/Mostar Sevdah Reunion - Barval pudela
6.
Sejo Pitic - Sjecas li se hanuma
 Sevdalinka predstavlja jedinstven narodni muzicki izraz u Bosni i Hercegovini, koji se može pohvaliti dugom i bogatom tradicijom. U brojnim slucajevima "sevdalinka" se jednostavno zove i "sevdah". Sama rijec sevdalinka potjece od arapske rijeci "sawda" što znaci "crna žuc", a u turskom jeziku, ovaj pojam se veže za melanholicno raspoloženje, da bi u bosanskom jeziku pojam "sevdah" dobio znacenje cežnje, ljubavnog žara, ljubavnih jada. Omer Pobric, veliki poznavatelj savdalinke, daje sljedecu definiciju ovog muzickog žanra: "Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri cemu rijec "bosanska" geografski odreduje autohtnost sevdalinke, rijec "gradska" urbanost, a rijec "ljubavna" sadržajnu tematiku." Sevdalinka je prvenstveno gradska narodna pjesma Bošnjaka, mada je popularna širom Jugoistocne Evrope, posebno u Srbiji i Crnoj Gori, te Makedoniji. Ne može se odrediti tacan vremenski period nastanka sevdalinke, ali se pretpostavlja da je ona nastala osmanskim osvajanjem srednjovjekovne Bosne kada se formiraju prva gradska naselja. Nastanak prvih gradova sa svim institucijama (škole, biblioteke, sudovi, i sl.), kao i glavnih gradskih cetvrti - mahala, uvjetovao je razvoj drugacijeg nacina života od onog u srednjovjekovnoj Bosni. U mahalama, koje su bile namjenjene iskljucivo za stanovanje i gdje su kuce bile ogradene visokim zidovima, veoma se poštovala privatnost. Kuce su se djelile na ženski dio kuce - haremluk i muški dio kuce - selamluk. Stoga su žene bile zašticene od radoznalih muških pogleda, te se razvio mnogo intimniji nacin života od onoga na selu. Kuce su takoder imale i bašce i avlije sa mnogo razlicitog cvijeca, a neke i šadrvane sa vodom. Kult vode, koji je bio veoma raširen u Bosni i Hercegovini, nastanak mahala i razvoj intimnog nacina života uvjetovali su nastanak i razvoj sevdalinke. Autori sevdalinki su nepoznati, tj. sevdalinka je nastajala u narodu, te se generacijama prenosila i uoblicavala, da bi do nas došla kao savršeno izbrušen i formiran oblik. U muzickom pogledu sevdalinku odlikuje lagani, spori ili umjereni tempo (rubato), te razvijena melodija sa mnogo melizama (ukrasa) što ostavlja melanholican osjecaj kod slušalaca. Svojom strukturom sevdalinke su veoma kompleksne pjesme, nabijene emocijama, a tradicionalno se izvode sa dosta strasti i duševnosti. Vokalni izvodac sevdalinke cesto namece ritam i tempo pjesme, koji može varirati u njenom toku. U današnje vrijeme obicno je izvodi manji orkestar, koji može da sadrži harmoniku (najistaknutiji instrument u ansamblu), violinu, (mahom klasicne) gitare s plasticnim žicama i/ili ponekad druge žicane instrumente, flautu ili klarinet, kontrabas i doboš.Izmedu strofa se skoro uvijek može cuti harmonikaški ili violinski solo. Medutim, u svom izvornom obliku sevdalinka se pjevala uz tradicionalni žicani instrument saz ili bez instrumentalne pratnje. Možda je prisutnost saza i utjecala na formiranje sevdalinke, odnosno "ravne pjesme", jedne forme u okviru sevdalinke, te nacin njenog izvodenja. Inace, termin "ravna pjesma" ne znaci silabicna pjesma, odnosno jednostavna melodija na koju se iznosi veliki broj stihova, vec je to sinonim za široku pjesmu, tj. postoji jedan melodijski obrazac, a više tekstova. Uz saz su sevdalinku izvodili iskjlucivo muškarci, dok su žene sevdalinku pjevale bez instrumentalne pratnje, najcešce u kucama. Tekstovi sevdalinki su obicno posveceni zaljubljivanju ili nesretnoj ljubavi, ali je sevdalinka opjevala i mnoge historijske licnosti, gradove, rijeke, planine i dogadaje.
Može li sevdalinka biti zaštitni znak BiH? Može li pjesma, koju agresivno potiskuje turbo folk i drugi “muzicki proizvodi” savremenog doba, preživjeti? O tome se raspravljalo u Sarajevu, na prvom medjunarodnom skupu koji se bavio muzicko poetskim svojstvima tradicionalne bosanske pjesme.
Kao što je Republika Hrvatska prošle godine zaštitila zakonom slavonski becarac kao kulturni brend, to treba što prije uciniti i BiH sa sevdalinkom. Profesorica estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Fatima Lacevic kaže da bismo sevdalinku zaštili trebamo je prvo razumjeti: „Dakle, ne bih rekla da je trebamo zakljucati, pa je cuvati, nego je razumijevati i otvarati u razumijevanju njeno cuvanje i njena vrata.“
Slicna mišljenja je i Muhamed Nezirovic, takoder profesor sarajevskog Univerziteta. On kaže kako sevdalinku moramo ocistiti od svih natruha koje su se nalijepile, jer se najlakše paraziti lijepe i prodaju pod necim što im ne pripada: „Mislim da niko nije toliko ugrožen kao upravo naša bosanska izvornost. To je toliko ugroženo da nekad covjek pocinje da misli da li taj svijet koji danas živi i da li naši suvremenici imaju imalo toga estetskoga osjecanja koje su imali njihovi preci - i da je trebalo živjeti polaganim životom da bi se natenane osjetila ljepota onoga što nas okružuje.“
Da je sevdalinka popularna i medu mladim naraštajima govori i primjer studenta etnomuzikologije Vanje Muhovica. Sevdalinku je prvi put zapjevao sa 4 godine: „Jednostavno, nema odgovora. Ona u jednom trenutku može da nosi covjeka, može da bude nekakva pokretacka snaga, i stvarno dio života u smislu življenja - živjeti sa sevdalinkom.“ Pjesma sevdalinka sve je cjenjenija i izvan granica BiH. Tome su doprinijele izbjeglice, svjedoci profesor Filozofskog fakulteta u Ljubljani Svanibor Pettan tijekom svog boravka 90-tih godina u Norveškoj: „Mislim da je u zadnje vrijeme pogotovo nakon nekih projekata, evo ja sam govorio o jednom takvom u Norveškoj. Kroz te projekte Azra, u kojem su sudjelovali norveški studenti glazbe i izbjeglice iz BiH, zajedno su, dakle, izvodili bosanski i norveški repertoar. To je svakako jedna mogucnost koja je pridonijela popularizaciji sevdalinke u Norveškoj, u skandinavskim zemljama.“ Iako sevdalinka izvorno predstavlja povijesno-kulturni krug muslimana u BiH, sevdalinku su prihvatili jednako svi narodi u BiH, kaže Irfan Ajanovic, predsjednik Bošnjacke lige Sarajevo:„Živeci zajedno, i Bošnjaci muslimani i pravoslavci Srbi i Hrvati sevdalinku su prihvatili kao svoje zajednicko dobro, tako da se više ne može kazati da je sevdalinka muslimanska ili bošnjacka. Sevdalinka je prihvacena i od strane sefarda Jevreja koji su došli ovdje - i to tome govorimo na naucnom skupu. Sevdalinka je opce dobro, zajednicko dobro, i ona je brend, kulturni brend svih gradana, svih naroda u BiH.“
Analizirajuci sevdalinku, profesorica Lacevic takoder dodaje kako je teško pobrojati sve njene vrijednosti. Ljubav, moral, poštovanje covjeka, samo su dio onoga što sevdalinka jeste:
„Ona je otvorena i ona nam govori danas o tome koliko je naš svijet postao oskudan jer smo sebe stavili centar, i samo sebe vidimo, a ne jednu ružu ili neko drugo bice koje se takoder otvara kao svijet.“ Kako su danas sve manje u modi one vrijednosti o kojima se u sevdalinci govori, nije ni cudo zašto ovaj tradicionalni muzicki izricaj sve više izumire.  Izbjeglicki Blues
-Pasport molim.
-Nemam.
-A, Auswajs?
-Ni to nemam.
-Pa kako onda prelaziš, preko granice ?
-A kako Ti prelaziš, preko ljubavi ?
-Šta ti je to ljubav ?
-A šta je tebi granica ?
-Ja na granici zaradjujem.
-A, ja se u ljubavi trošim.
-Odakle si zapravo ?
-Iz ljubavi.
-A Dokle ces ?
-Do ljubavi.
-Pa gdje ti živis covjece ?
-Ja ne živim
-Ja samo volim !
-A gdje si do sad volio ?
-U pjesmi.
-Pa što ne osta u njoj?
-Ostao bih da je ne prognaše !?
-A gdje zapravo boraviš ?
-Boravim gdje god ih ima?
-A koga to do djavola?
-P J E S A M A!
-Sta li ce ostati iza tebe-Crnkovicu?
-A šta iza tebe , Carska-kiridzijo?
-Imanje i oporuka!
-Ahaaa...
-A, iza mene, P O R U K A!
Sevdalinka me cini sretnom
pise: F.Tufek
Kad je na bajramskoj akademiji u Malmö-u Signe Fribo Jeppesen, Švedanka danskog porijekla, zapjevala „Kad ja podoh na Bembašu“, prepuna sala Heleneholm gimnazije ustala je na noge i dugotrajno aplaudirala.
- Hvala lijepa! - zahvaljivala je Signe Fribo na bosanskom. - Pjevacu vam još dvije sevdalinke - kazala je malo nesigurno, što je publika još gromoglasnije pozdravila, jer kad jedna Švedanka pjeva sevdalinke i govori naš jezik, zaista je stvar vrijedna pažnje.
Signe Fribo Jeppesen (31) je, uz pratnju clanova njene porodice i Marie Orlovskaje, koja im jedino nije u srodstvu, u grupi „Fusione dell’Arte“ otpjevala na bosanskom „Jutros mi je ruža procvjetala“ i „Spavaj sine“, te na švedskom „Kärlekens bloman“.
Bio je to povod za razgovor, da bismo još jednom bili iznenadeni:
- Je li to za Bosanska pošta? – pitala je Signe Fribo Jeppesen.
- Jeste, za novogodišnje izdanje Bosanske pošte, specijalno, kad tako lijepo pjevaš.
- Jel` stvarno misliš da dobro pjevam?
- Da, izvrsno pjevaš, a to je posebno lijepo cuti na bosanskom, s tvojim naglaskom.
- Hvala da želite o meni pisati.
- Otkud naziv grupe „Fusione dell’Arte“?
- To je talijanski naziv „ujedinjeni umjetnicki korjeni“. Starija sestra Pia je takoder violonist, ali ona živi u Engleskoj. Na prvom koncertu bila je i mlada sestra Vivi, koja je plesala. Ona, inace, radi igre i koreografije muzike koju mi sviramo. Stariji brat Frederik, celista u grupi, piše pjesme za koncerte. Roditelji su školovani na Muzickom konzervatoriju u Köpenhamnu, otac Hans Ulrik je violinista u Malmö simfonijskom orkestru, mama Lizzie Fribo komponuje i piše pjesme. Dakle, cijela moja porodica se bavi muzikom i cini sastav «Fusione dell’Arte».
- Ko te je naucio bosanske pjesme?
- Naucio me moj momak Mustafa, zahvaljujuci kojem sam naucila bosanski i pocela pjevati sevdalinke, te predivne pjesme koje mi ispunjavaju dušu. Srela sam Mustafu u ljeto1999. u Lommi. On stalno pjeva, pri svakom našem susretu. Prva pjesma koju sam cula bila je „Kad ja podo´ na Bembašu“. Ja sam onda pokušala naci note za pjesmu, ali nisam uspjela, pa sam umjesto toga nacinila vlastite aranžmane za pjesmu, violinu, celo i piano, baš one instrumente koje sviraju moji clanovi porodice.
- Ko je tvoj momak, odakle je...?
- Mustafa Sulejmanovic, roden je 1973. u Tekiji, ali je kasnije živio u Bosanska Gradiška. Ispravljam je i kažem da je ispravno „u Bosanskoj Gradišci“, a ona sa smješkom kaže da je to mnogo teško u bosanskom, te ljubazno nastavlja:
- Mustafa je došao sam u Švedsku kao 20-godišnjak pocetkom 1993. godine. Završio je školu i radi kao „projekt ledare“ u Ericssonu u Lundu - pojašnjava Signe.
Razgovoru se pridružuje i mama Lizzie Fribo, koja kaže da je kroz Mustafu upoznala Bosance i da je oduševljena našom muzikom i kulturom, te da je iznenadena bogatstvom bajramske akademije i time kako je publika sve pratila.
Signe, rodena 14. novembra 1976. u Lundu, muzikom je opcinjena od «malih nogu».
- Još kao dijete svirala sam violinu i piano. Kod poznate finske pjevacice mezosoprana, Irmeli Kaastrup, uzimam casove pjevanja. 2006. godine sam završila za civilnog inženjera na odsjedku Mašinska tehnika pri Visokoj tehnickoj školi Lund. Dok ne dobijem posao u struci prigodno radim kao „djevojka za sve“ u Konserthus u Malmöu, te u jednom butiku u Bjärred-u. Ali, muzika je za mene sve u životu. Pjevam u Kamernoj operi Lunda i Kamernom horu Malmö, izvodim vlastite solisticke koncerte. Najviše sam zainteresovana za klasicnu muziku, operu i narodnu muziku. Bosanska muzike me, jednostavo receno, oduševljava, ispunjava moju dušu. Ove pjesme, koje sam izvela uz vaš ramazanski bajramski praznik, su posebno lijepe.
- Šta radiš u slobodno vrijeme?
- Pjesma ispunjava najviše moj život. Ali ja volim plivanje i putavanja koja nisu tipicna. Nekoliko puta godišnje otisnem se na Öresund kako bih surfala na dasci uz pomoc vjetra. Voda i priroda me privlace, jer su carobni.
- Poznaješ Bosnu?
- Nisam nikad bila u Bosni. Ali, bila sam cesto s roditeljima, kao dijete, prije rata u Istri, u Hrvatskoj, gdje smo kampovali. Mustafa je moje prvo bosansko i muslimansko poznanstvo. Ako su svi kao on, a nadam se da jesu, onda vidim da ste druželjubivi i moj život je time bogatiji. Ja sam odrasla u Bjärredu pokraj Malmö-a. Jedini doseljenici u tom mjestu bila je moja porodica Jeppesen. Svi su poznavali „susjede Dance“ pošto smo mi obicno svirali na svim završecima školske godine, praznicima sredine ljeta i drugim prigodama. Tada bi moj otac uzeo harmoniku i zasvirao, svi ostali clanovi porodice bi se pridružili.
- Gdje si sve nastupala i da li bi željela pjevati u Bosni?
- Najviše sam pjevala u crkvi, u razlicitim udruženjima i gradovima. Nije lako dobiti mogucnost nastupa na velikim scenama. Svakako, volila bih, a nadam se da ce se to i ostvariti, nastupiti i u Bosni. Ali, zasad znam dobro samo tri bosanske sevdalinke koje ste culi i koje govore o ljubavi. Naucicu najmanje stotinu bosanskih pjesama i onda cu vjerovatno krenuti i u Bosnu.
http://www.youtube.com/watch?v=lESdfxhbi_g
Sevdalinka - bosniska kärleksballader För att skapa en gemensam familjekänsla bland olika folkslag krävs att saker som gör oss lika varandra. Allt som är utmärkande för respektive folkslag, allt som förädlar, gör familjen och hela civilisationen rikare. Ett bosniskt kulturmärke är kärleksballaden sevdalinka. Jag behöver inte betona att sevdalinkan är typiskt bosnisk, då det helt enkelt inte finns något annat som liknar den. Definitionen för sevdalinka är enligt den framstående dragspelaren Omer Pobric: "en bosnisk, storstads-kärleksballad, där "bosnisk" står för det geografiska, "storstads" för det urbana och "kärleks" för det innehållsrika temat" . Detta stämmer i stort sett bra förutom att det här med "storstads" har försvunnit med tiden, speciellt med nya tekniska möjligheter att sända i radio, grammofon och TV. På så sätt har sevdalinkan helt enkelt utvecklats till en bosnisk kärleksballad i folkmusikstappning.
Det bosniska ordet "sevdah" eller verbet "sevdisati" betecknar en låtsasvärld där själen befinner sig, själen - som känner, gläds och formar mosaiken som ger livet dess mening och ljuvlighet. I sevdalinka beskrivs våra sinnens första skälvningar, våra första smekningar och första tystnader i mörkret. När människan räcker åt sig själv – ty man är aldrig ensam – är man i "sevdah". Vid sidan om denna individuella själsliga upplevelse av melodin och balladens ord och även sig själv finns det även en social, samhällelig dimension. Här skapas en gräns mellan sångaren och lyssnaren, när alla andra runtomkring börjar sjunga med. Som det på bosniska heter "sevdisu".
Sevdalinka kan även definieras som nirvana, en aura som omringar människan. Den är av en osynlig form och kan inte ses, om man bortser från att man faktiskt kan se hur sångaren beter sig när han sjunger och vilka ansiktsuttryck det kan finnas både hos sångaren och hos publiken. I människosjälen söker den känslor, den letar fram små korn och formar en mosaik som genomsyras av våra sinnen. Denna mosaik hyllar livets ögonblick eller just ögonblickets liv och ger mening åt både livet och människans existens. "Sevdah" är helt enkelt ett själsligt tillstånd som fulländar rytmen och sjunger rytmens musik samt skapar en harmoni av belåtenhet, harmonin som hyllar vår egen existens och förenar den med harmonin till våra kära och inte sällan för länge sedan tappade själar. Den bosniska bogumilkulturen med sina gravstenar uppstod redan under stenåldern. Den kroatiska författaren Miroslav Krleza har utnämnt dem till det enda kulturella monumentet i Europa. "Ingen har någonsin sett en bosnier sitta på huk vid en gravsten, vara någons slav", skriver författaren Krleza har sagt om bogumilerna. På samma sätt kan man säga om sevdalinka att "ingen har någonsin hört en sevdalinka fylld med hat eller förnedringar och utan hyllningar för människoexistensens ljuvlighet och själva människan." Här kan man göra en ovanlig men inte helt slumpmässig koppling mellan dessa två bosniska fenomen, de kulturella gravstenarna och sevdalinka. Både den ena och den andra men även den tredje, den bosniska pyramiden, är en följd av en själslighet inom ett och samma område. Det är en hyllning till livet och all dess glädje. "Om jag bara kunde resa mig upp från denna grav hade varje dag varit ett helt liv." Detta kan vi läsa på en gravsten, inristat för länge sedan, men även i varenda sevdalinka som av sig själv hyllar vardagen som en livs period, som om den vore den enda, den sista.
Sevdalinka bär även gamla historiska spår av det förfärliga slag, då främlingar kom med våld och fördärvade Bosnien, dödade det bosniska folket, tog med sig bosniska ungdomar till andras krig, ville förinta området och dess religioner, kulturer och språk. Bosnierna kunde inte försvara sig mot den våldsamma fienden och bevara sin egen bogumilreligion som alltid utövats på sitt eget språk. När de blev tvungna att anamma de andras religion på de arabiska språket (även om Hamze Orlovic och hamzavija fanns), försökte de bevara sin bosniska själ just genom. Så upppstod sevdalinkan som muntlig litteratur och folkkonst på egna språket. I redan då gamla stadsmiljöer, där ett staket skapade en världsdel för sig själv, blev sevdalinkan en symbol för motståndet mot det arabiska och för det bevarandet av det egna bosniska språket.
Sevdalinka var även ett sätt att kommunicera. Ett sätt att uttrycka sina önskningar, lärdomar och meddelanden på. Likt trubadurer sjöng männen på gatorna eller bakom sina staket för att flörta, locka, lära ut eller bara uttrycka sina känslor. I en känd sång sjöng man: "Kom älskling och flörta med mig". I sången fanns även en tvåstämmig kör och element för att lära ut och locka med kärlek: "Hur ska vi göra när vi inte vet hur, jag lär dig, sätt dig här mittemot mig och blinka med ett öga mot mig".
Språkmässigt sett uppkommer sevdalinka i sex olika varianter. Man hittar en variant med tretton stavelser eller elva, den symmetriskt lyriska med tio stavelser, de sällsynta asymmetriska åttastavelseversionen. Vanligast är en versrad en symmetrisk åttastavelse eller en asymmetrisk episk tiostavelse.
Med sevdalinka uttrycks verkligheten genom tonernas filosofi och emotionella suckar. Sevdalinka befinner sig därför utanför de europeiska musikkonventionerna. Medan den så kallade västerländska musiken anpassas till "pragmatiska" eller "absolut musikaliska" normer är sevdalinka en sång om själens snyftningar, livets ström som förenar allting, där musiken behandlas som ett uttryckssätt. Sevdalinkan förvandlar även själva livet till musik, till en harmoni som i sin tur förenas med pulseringsharmonin hos både mikro och makro-kosmosen.
Därmed är sevdalinka ett sätt att beskriva själen och själsligheten både i landet Bosnien och hos var och en bosnier, oavsett vilken socialgrupp de än tillhör.
Novo svjetsko priznanje za sevdah
Kada se u konkurenciji takvih imena kao što su Ry Cooder, Ibrahim Ferrer, Pink Martini, Bjork ili Manu Chao nadu cak tri imena izvodaca s ovih prostora, onda je to pouzdan znak da imamo zvuk koji je svijet prepoznao kao poseban i želi ga slušati.
Naime, jedan od najuglednijih svjetskih magazina za etno world muziku Songlines, u redovnim mjesecnim top listama s deset albuma koje posebno preporucuju njihovi znalci etno muzike u svijetu, u ovoj godini je imao tri izdanja iz naše regije.
Urednici magazina preporucili su u junskom (lipanjskom) izdanju Bilju Krstic & Bistrik Orchestra i njen album "Intuition". Upoznavajuci citatelje da je Bilja Krstic vec odavno u svijetu etno muzike te da u zadnjim godinama suraduje sa klavijaturistom Dragomirom Stanojevicem i njegovim 'Bistrikom', autor prikaza s oduševljenjem piše o vokalu Bilje Krstic, jednostavnim ali maštovitim harmonijama, kao i cjelokupnoj instrumentalistickoj izvedbi. "Ovo je jedan od najboljih snimaka koji dolaze iz Srbije i njena verzija 'Sitna knjiga na žalosti', prekrasna i zahtjevna pjesma, kljuc je za shvacanje Biljane Krstic."
Esma Redžepova s albumom "Mon Histoire" preporucena je u ljetnom dvobroju (juli – avgust). Autor prikaza Esmu naziva pokretackom snagom ciganske muzike, oduševljen njezinim osobitim 'hrapavim' glasom i jednako tako spektakularnim sviranjem klarineta Zahira Ramadanova iz prateceg orkestra. Na albumu gostuje francuski gitarista Titi Robin i u suradnji s Esmom snimljena je nova verzija legendarne 'Ðelem delem', koja je izdvojena s albuma, kao i tema 'Hajiri Ma te Dike’.
I, napokon, kao treci domaci naslov medu svjetskim etno albumima mjeseca u istoj brojuSonglinesa našao se "Sevdalinka: Sarajevo Love Songs" u izvedbi raznih pjevaca. Ovo je naziv albuma za internacionalno izdanje, dok je domace nazvano "Bendbaša: Bosanska ljubavna pjesma".
Recenzent albuma najprije objašnjava kako je sevdah ranije u svijetu bio poznat samo po Mostar Sevdah Reunionu, ali se sada javljaju i drugi interesantni izvodaci, a potom i zašto album otvara pjesma turskog pjevaca Mercana Dedea: "Sevdalinka je dobila ime od turske rijeci 'sevda' što znaci 'ljubav' ili 'strast', a njegova uvodna izvedba je samo savršena ilustracija njegovog sviranja sevdaha uz vokal Zerine Cokoja, bosanske pjevacice."
S albuma su izdvojene još Emina Zecaj s izvedbom uz saz i Jadranka Stojakovic s novom verzijom pjesme 'Što te nema'. U realizaciji albuma sudjelovali su još Vlatko Stefanovski, Miroslav Tadic, Omer Pobric i Avdo Lemeš.
U najnovijem broju, s kojim zapravo Songlines ulazi u sljedecu godinu, urednici magazina su, na osnovu recenzija, proglasili najbolje albume iz 2007. i kompilacija sevdaha našla se na više nego sjajnom desetom mjestu.
Vratimo se još jednom uvodnoj konstataciji. Mi, ovdje, u ovoj regiji, imamo zvuk s kojim definitivno možemo ostvariti veliki uspjeh u svijetu. Nije u pitanju samo sevdah ili netipicni makedonski ritam, koji su vec globalno poznati, nego jednak "izvozni potencijal" mogu imati autenticne melodije iz ostalih regija, Dalmacije, Šumadije, Medimurja, Istre, recimo. Samo je potrebno puno više volje i energije u promociji.
U povodu novog uspjeha za kompilaciju sevdalinki, izvršni producent Tayfun Koesgin rekao je: Mi želimo podici sevdalinku na isti nivo kao i fado, raga i flamenko.
Djelo “Bosnjaci-Identitet i Integracija”
Ovo djelo prestavlja studiju socijalno-analitickih i filozofsko-etickih razmisljanja i normi da se obicnom covjeku dolovi istina o Bosnjacima njihovom porijeklu i identitetu te na taj nacin ih pokusati osloboditi svih frustracija i nejasnoca kojima su vjekovima izlouzeni:- _I pored nedaca i golgota kojima su Bosnjaci bili izlozeni tokom svoje istorije,oni su iz dana u dan postajali sve svesniji svoje realnosti i kao muza vodilja pred njima je lebdela misao:Neka niko ne pokusa da nas podjarmi...niti da nas lisi nasih prava....Niti volimo zivot vise od drugih,niti se bojimo smrti vise od drugih,a rane nas podjednako bole.Historija moze i da se ponavlja u jednoj ili drugoj formi,ali ona nikada i nikome nista nece oprostiti,..Narod ce kazniti,a historija sramotom obiljeziti one koji te zlocine cine...(str.56) -Ono sto mi danas nazivamo Bosnom nije samo parce zemlje na Balkanu,za vecinu nas,Bosna je ideja.To je vjera da ljudi razlicitih religija,nacija i kulturnih tradicija,mogu i moraju zivjeti zajedno.
“Sevdalinka kao trajni identitet Bo{njaka” -Ovo je djelo sastavljeno od dvije cjeline: U prvom dijelu autor govori o porijeklu sevdalinke,njenim specificnostima i ambijentu u kojem se stvarala i u kojem se danas izvodi,kao i o specificnostima sevdalinke u Sandzaku. U drugom dijelu autor je sakupio impozantnu zbirku tekstova od 1001 sevdalinke. -“U veliku porodicu naroda svi unose nesto zajednicko,nesto po cemu su svi narodi slicni i ono po cemu egzistiraju kao ljudski rod.No pokraj slicnosti svi narodi imaju i svoje specifike, osobenosti koje ih cine razlicitim i samo svojim.I upravo ukoliko jedan narod uspjesnije i blagotvornije uspije da izrazi svcje specificnosti,utoliko ce njegova kultura i duhovnost biti bogatija-....Ipak u svom tom negiranju ostalo je nesto sto se nije dalo,nesto po cemu su cijelo vrijeme Bosnjaci prepoznatljivi,kako identitet,nesto cime su zaduzili i obogatili porodicu naroda ne{to {to nije moglo biti zabranjeno,a ni prisvojeno,jer je dio usmenog stvaralastva naroda sto prozima bice svakog Bosnjaka to su prije svega SEVDALINKE |
SAMO,SAMO MI SEVDAHA DAJ
"Ipak imade nesto sto nije prolazno, sto ne moze ni puki slucaj, ni najljuci neprijatelj unistiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tom carstvu ni sila, ni slucaj, dapace ni zub vremena, ne moze pomraciti umne stecevine naroda koje je privrjedio kad je pobjedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet buducim narastajima i vremenima." (SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI U ISLAMSKOJ KNJIZEVNOSTI, SARAJEVO, 1912.)
"Koliko ima samo dusevne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljasnjost. Ima tu prikrivene njeznosti i obzira, ima tu jos rumenog stida u obrazima. Ima tu jos postivanja i prefinjene skromnosti, ima tu jos i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu jos i sirokog srca za dobro i odusevljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski njezan ton u medjusobnom ophodjenju kakav se rijetko susrece na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u nasem zivotu kao biser u skoljci koji zadugo nece izgubiti svoj sjaj." (HAMZA HUMO, 1937.)
"Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadrzana njena specificnost i sustina. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oplodjenja i spoja: orijentalnog-po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog-po snatrivoj, neutjesnoj, bolnoj osjecajnosti, po sirini njene dusevnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski monolog zene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje u njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njena vlastitog osjecanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i zivota." (MUHSIN RIZVIC, PANORAMA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI, 1994.)
"Sevdalinka, jedan od najreprezentativnijih zanrova nase usmene knjizevnosti i nase narodne umjetnosti opcenito-mogla je nastati kada su istocnjacki oblici zivljenja bili potpunije shvaceni u onom dijelu stanovnistva Bosne koje je primilo islam, kada su se oblikovale specificne gradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske cetvrti-mahale, u kojima su kuce, prema mogucnostima domacina, imale posebne prostore: ogradjenu avliju sa kapidzikom, bascu sa cardakom, asik-pendzer i drugo, dakle kada se zivot poceo odvijati u onom ambijentu koji cini dobro poznata zbivanja u sevdalinci. To se moglo zbiti pedesetak godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, tj. pocetkom XVI stoljeca, a kako se u nacinu zivota nije nista mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., moze se smatrati dazlatno doba zivota sevdalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se tada jos uvijek ne gasi, ali se narusava cjelovitost zivotne podloge iz koje se ova pjesma radjala, jer prodorom zapadnjacke kulture zivljenja pocinju isezavati neki od oblika zivota iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati. U dugom visestoljetnom zivotu, u razlicitim slojevima gradskog stanovistva, stvarana je i pjevana sevdalinka na djevojackim i momackim sastancima, u kolu, na sijelima, svadbama i drugim porodicnim skupovima, u avliji, u basci, u kuli, na cardaku, u kucnim odajama, na tefericu, na putu, na aksamlucima, u hanu, iduci kroz mahalu, jasuci na konju, na meraji, u lovu, na gradskim tvrdjavama, u zatocenistvu, na vojnim pohodima, pod tudjim nebom..." (MUNIB MAGLAJLIC, "OD ZBILJE DO PJESME", 1983; "MUSLIMANSKA USMENA BALADA", 1985.)
"Ulazeci pomocu narodne pjesme u evropsku duhovnu zajednicu, nas narod je tek u XIX stoljecu shvatio svu vrijednost svoga narodnog blaga. GRIMM je odmah rekao da nasa narodna pjesma ima u sebi sve ljepote istocne i zapadne lirike. Knjizevna Evropa je, dakle, otkrila sve vrijednosti nase narodne poezije ukazujuci na sve njene moralne, nacionalne, pjesnicke i stilske kvalitete. Njezin udio bio je vrlo velik u formiranju vjere u stvaralacku snagu naroda i u borbi za narodni jezik. Ona je dala najbolje obrazce stila i jezika naseme romantizmu, vrseci najvece uticaje na nase pjesnike, ona je istodobno, bila i najbolji izvor za nasu povijest." (HAMID DIZDAR, 1944.)
"Otac mi je pripovjedao kad se prvi put sastao turski parlament, da je Fehim ef. Djumisic pozvao na veceru sve bos. i herc. zastupnike. Fehim ef. je cuo od nekoga da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka koja je slovila kao dobra pjevacica. Ne zaleci ni novca ni truda da gostima priredi pravu bosansku veceru, doveo je pjevacicu u svoj konak da im nekolike otpjeva. Medju gostima bio je i Hikmet (Arif Hikmet-beg Rizvanbegovic-Stocevic, bosnjacki pjesnik na turskom jeziku-opas. S.V.) sa svojom trpezom, jer bez aksamluka u njega nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svako poznavao i niko mu je nije uzimao za zlo. Rahmetli otac veli, da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevacica pjevali, posmatrao Hikmeta i njegovo dusevno raspolozenje. Sjedio je mirno, sto je kod njega bilo rijetko, gledao je ozbiljno i slusao sve s nekim dubokim postovanjem i djecijim zanosom. Medju ostalim, zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju u kojoj dolaze slijedeci stihovi:
Kun' ga majko i ja cu ga kleti,
al' stani ja cu zapoceti:
Tamnica mu moja njedra bila...
Na to je Hikmet skocio na noge i u velikoj uzbudjenosti povikao: "MOJ JE NAROD NAJVECI PJESNIK!", pa onda poceo tumaciti prisutnima po arapskoj poetici ljepote te narodne. Svi su se u cudu snebivali, sta je sve Hikmet u toj pjesmi nasao..." (SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI, 1912.)
"A tamo gdje nema duha ne mozemo ga ni na bilo kakav nacin uvesti. Nemoguce je nikakvim odgojem u pojedincu, koji ljubi bljutavo-vlaznu i lazno-sedimentalnu pjesmu probuditi smisao za istinski osjecajnu; Jer on sam vodi bljutavo-lazno-sedimentalan zivot i pjesma njegova ukusa ulazi u njega kao svoju prirodnu sredinu i iz njega zraci mirisima njegova bica." (IVAN FOCHT, UVOD U ESTETIKU, 1979.)
"Najnjeznije, naljepse, sto je lirsko-muzicka umjetnost ikada stvorila." (GERHARD GESEMANN, 1937.; GESEMANN je poznati i priznati slavist, koji je prvi publicirao ERLANGENSKI RUKOPIS, 1925., sa velikim brojem epsko-lirskih pjesama sa Balkana, koje je skupio nepoznati autor. U tom rukopisu nalazi se, i dosad nastarije zabiljezena sevdalinka, KISA PADA, TRAVA RASTE. Pored ovoga Gesemann je objavio i veci broj studija i ogleda na temu usmene narodne knjizevnosti, izmjedu ostalog, i ogled o SEVDALINCI).
"Kao sto je beskonacno morsko dno i kao sto je beskonacna morska pucina, tako je beskonacno i polje narodne sevdalinke, i sto bi ju je vise analizirali, to bi nas sve vise iz njenog rudnika zapljuskivala zlatna varnica neiscrpnih, bogatih i raznovrsnih motiva." (SAIT ORAHOVAC, 1932.)
"Iste godine (1814) izasla je i mala prostonarodna pjesmarica, koja ima doduse samo 120 stranica, ali je puna prekrasne prirodne poezije, kakove ne moze pokazati nijedno drugo slavensko pleme i kojoj se sladoscu, nevinoscu i milinom jedva mogu da isporede i najbolje pjesme njemackoga naroda. Ko u to sumnja, upucujemo ga samo na poznatu prekrasnu pjesmu HASANAGINICU, koju je vec prije GOETHE svojim prijevodom uveo u Njemacku. Zbirka bi ovakvih pjesama, u drugom, vise rasirenom jeziku i u drugo vrijeme svakoga zanijela." (JACOB GRIMM, 1819.)
"Zaista taj narod u kome takve pjesme postaju, dok se sinovi njegovi izobraze, izuce, i sa klasicnim drevnim ljepotnim proizvodima upoznadu, kadar ce biti cudesa u pjesnopjevstvu uciniti." (Madjarski pjesnik FERENC KAZINCZY, citirano prema: ALIJA ISAKOVIC, HASANAGINICA, Sarajevo, 1975.)
"Citavih 40 godina (1774-1814) HASANAGINICA je, kao pjesma "morlackog jezika", kruzila uzburkanom evropskom literarno-folklornom pozornicom, vec iznurenom pseudoklasicizmom, a mi nísmo znali za nju, osim nekolicine ucenih pojedinaca. Tako nas ova MUSLIMANSKA BALADA o plemenitoj Hasanaginici, i bez pravog imenovanja, otkri ucenom svijetu, ukaza na velicanstven poetski, stvaralacki dar nasega covjeka, postade eksport izuzetnog intenziteta i neslucenih razmjera, i postade plodonosan poticaj mnogima." (VOJISLAV M. JOVANOVIC, 1913., citirano prema: Alija Isakovic: HASANAGINICA, 1975.)
"Sevdalinka (ljubavna pjesma, pjesma o ljubavi) u kulturi bosanskih Muslimana ima posebnu ulogu. To je narodna pjesma u kojoj je u jezgrovitom muzicko-knjizevno-jezickom obliku iskazano jedno autenticno narodno bice, prepoznatljive ambijentalnosti, naglasene senzualnosti i zivotne i opceljudske tragicnosti. Sevdalinka je odrazavala posebnost i izvornost carsijskog bosanskog ambijenta, njegovih ducana i bazerdzana, mahala i basca, izvora i rijeka, momaka i djevojaka, njihove ljepote, mladosti i sevdaha. Kroz nju je na jedan neponovljiv, umjetnicki uvjerljiv nacin opjevana ljepota zivljenja i mladosti, kao i ljubavna i zivotna bol, ali je tu, kao rijetko gdje, postignuta i ljepota i autenticnost rijeci i izraza. Tu prepoznajemo umjetnicki transformiran govor bosanskih sehera i kasaba u vrijeme turske vladavine, puls i ritam toga govora. Kroz taj govor narodni nepoznati pjevaci udahnuli su mirise i ispili sokove iskonske ljepote osjecanja, postizuci zadivljujuci sklad izmedju izvornosti osjecanja i jezickog izraza kojima se ona iskazuju. Istrazivanja sevdalinke sa knjizevno-historijskog aspekta pokazuju da ta pjesma nastaje, zivi, i mijenja se i bogati u bosanskim mahalama i carsijama, da je ona izraz tog nacina zivljenja, poimanja zivota i ljubavi. Njena zarista su centri orijentalne materijalne i duhovne kulture u Bosni, prije svega Sarajevo, a onda i druge vece, pa i manje kasabe sirom bosanskoga pasaluka." (DZEVAD JAHIC: Jezicki izvori sevdalinke. U: JEZIK BOSANSKIH MUSLIMANA, Sarajevo, 1991.)
"Rijec SEVDAH u turskom jeziku oznacava ljubavnu ceznju i ljubavni zanos, a ishodiste joj se nalazi u arapskom izrazu sawda, koji obuhvata i imenuje pojam crna zuc. Stari arapski odnosno grcki lijecnici smatrali su, naime, da crna zuc, kao jedna od cetiri osnovne supstance koje se nalaze u ljudskom organizmu, utice na emocionalni zivot i da izaziva melanholicno i razdrazljivo raspolozenje. Otuda iz grckog jezika izraz melanholija sa prenesenim smislom direktne projekcije osnovnog znacenja: melan holos - crna zuc. Posto je sama ljubav uzrocnik istog takvog raspolozenja, u turskom jeziku su ovi pojmovi dovedeni u blisku vezu semantickog identiteta, cime je ostvaren pojmovni rezultat dvostruke projekcije osnovnog znacenja." (MUHSIN RIZVIC: Iznad i ispod teksta, Sarajevo, 1969., navedeno prema: ALIJA ISAKOVIC: BISERJE: Antologija muslimanske knjizevnosti, 2. izd., Opatija, 1990.)
"Muslimanska lirska pjesma sevdalinka - krunski je dragulj cijele nase narodne knjizevnosti. Sevdalinka je pjesma urbane sredine, nastala u ekonomski i materijalno stabilnijem miljeu (trgovacko-zanatlijskom), koji je dominatno bio islamsko-orijentalni. Zahvaljujuci tome, u sevdalinku, osobito u njezinu melodijsku strukturu, prodrli su prepoznatljivi elementi Orijenta. Lirska struktura, tip osjecajnosti, zakoni versifikacije, simbolika, imaginacija, arhetipovi sevdalinke - svi ti elementi, pak, imaju svoj izvor u onom kulturno-tradicijskom supstratu koji lezi u podlozi puckoga naslijedstva svih triju bosanskohercegovackih etno-kulturnih zajednica. Na svoj nacin to potvrdjuje posvudasnja recepcija sevdalinke kao svoje." (IVAN LOVRENOVIC: Labirint i pamcenje: Kulturno-historijski esej o Bosni, Sarajevo, 1989.)
"Citav nas narod je pjevac. Kad ga je nesto boljelo, kad se veselio, kad je plakao, kad je volio, molio, kad je robovao i kada se nadao, uvijek se okretao pjesmi. Narod voli svoju pjesmu i svoje pjevace. Cesto se, i u najstarijim vremenima, vise cijenio dobar pjevac sevdalinki od dobra junaka! Pa i od dobra jahaca, ucena covjeka, pa cak i kadije ili kakva drugog alima. Majke su te pjesme pjevale djeci nad kolijevkom; slusali smo ih u djetinjstvu, na livadama, na svadbama i veseljima. Mi smo ove pjesme slusali i pamtili u prvim danima mladosti, zato one zive u nama. Mi ih zbog toga volimo." (HAMID DIZDAR: Ljubavne narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1953.)
"Sevdalinka je pjesma visih muslimanskih slojeva, cija porodicna i licna imena cujete iz tekstova samih pjesama... Vec iz samih prirodnih kulisa se vidi gdje i od koga sevdalinka vodi porijeklo: tu je Miljacka rijeka, tu Bendbasa, tu Saraci i Kovaci, tu krivi mracni sokacici, velike presvodjene kapije, s onim tipicnim cvijecem, zumbulom i ruzom, tu su visoke, tzv. turske kuce s doksatima, tu dzamije i zanemarena groblja. Bosanskohercegovacka gradska pjesma je svojina danas gotovo izumrlih gospodskih muslimanskih slojeva i njihovih mnogobrojnih muslimanskih, pravoslavnih i katolickih klijenata... Nije nikakvo cudo sto je gospodska i gradska pjesma sevdalinka postala svojinom i svih nizih, muslimanskih i hriscanskih slojeva koji su zivjeli u okviru tursko-orijentalne gradske kulture." (GERHARD GESEMANN: O bosanskohercegovackim sevdalinkama, Sarajevo, 1937., navedeno prema: MUHAMED HADZIJAHIC: Od tradicije do identiteta: Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1974.)
"Vidio sam i takvu situaciju, gdje jedan nas pjevac sevdalinki, inace i intelektualac, zamoljen od grupe stranaca da otpjeva jednu od tih pjesama, zapada u grdnu nepriliku i trazi sve moguce nacine da tome izbjegne. Upitan kasnije zasto se nije odazvao molbi tih radoznalih ljudi, priznao je da uistinu "NIJE MOGAO". Ne samo zato sto ta nasa pjesma nije evropski salonski frizirana i sto bi svojom egzotikom mogla da djeluje na te ljude cudno, neugodno, mozda i smijesno, nego i zbog "samoga sebe". Kako? Zasto? Zato sto bi pred tim ljudima svoje pjevanje osjecao kao neko razgolicavanje, dusevnu denudaciju, psihicku "nepristojnost". Elementarna stvarnost izrazena je i suvise neposrednom fiziologijom tonova i uzdaha, forma koja je van evropske muzicke konvencionalnosti, uopce ta elementarna zapadnjacki i estetski netusirana osjecajnost mogla bi da povrijedi estetsku mjeru i ukus zapadnjaka…Dok se zapadnjacka muzika osjecala kao "pragmaticna" ili "apsolutna muzika", kao koncertna ili operska literatura, samo muzikalno, estetski, pa i filozofski, bosanska pjesma jecala je i jaukala, odnekud iz dubine, strujala je zilama i nervima i kupila krv u srce…Poslije prijelaza u mladicke godine moj odnos prema toj, i uopce narodnoj pjesmi, iz osnova se promijenio: poslije duze inkubacije izbila je i "infekcija": BACILLUS BOSNENSIS, iako mi djedovi nisu Bosanci, usao je u krv, a sa dna duse, negdje iz atavistickih dubina, javila se zica da zazuji i na najprostiju hamalsku pjesmu. Osjetio sam i to da to nisu "primitivne" pjesme, nego, u stvari, vrlo "teske" pjesme…U toj psiholoski duboko i snazno izrazenoj strukturiranosti ova pjesma nalazi korijen svoje monodicnosti "koja se u svom bicu moze da iscrpi samo sa dna licne, individualne psihe". (VLADIMIR DVORNIKOVIC: Karakterologija Jugoslovena, Beograd, 1990.; navedeno prema: OMER POBRIC: 99 sevdalinki i poneka pjesma, Sarajevo, 1992.; Tekst je lektoriran iz srpskoga u bosanski jezik.)
"Nigdje mi nije tako cesto na um padala misao da prava umjetnost noci pecat vjecnosti kao pri sakupljanju pjesama koje zive jedino u sjecanju naroda (Bosnjaka, nap. S.V.). Pjesnicka misao je neugasiva iskra koja skace sa jednoga krova na drugi i svuda raspaljuje oganj. Pri tome ne poznaje granice ni u pogledu vremena, ni u pogledu prostora, pa cak ni u pogledu jezika i nacije. One (sevdalinke, nap. S.V.) MORAJU biti lijepe, jer im ne pomazu znacajni dogadjaji, herojska djela i znamenite licnosti, o kojima pjevaju epske pjesme. Pobjedjuju same sobom, obezbjedjuju se samo svojom vrijednoscu". (LUDVIK KUBA: Ljubav u bosanskohercegovackim pjesmama. Prag, 1953.; navedeno prema: ÐENANA BUTUROVIC et al.: Bosnjacka knjizevnost u knjizevnoj kritici: Knjiga dva: Usmena knjizevnost, Alef, Sarajevo, 1998., str. 44-45.)
"Cini mi se da ponad svake sevdalinke stoji blaga sjenka, kao magma vrhunaravnog jezickog i glazbenog ozracja i ovoj pjesmi daje punocu i srodnost sa najdubljim osjecanjima sto prozimaju covjeka u odredjenom, izdvojenom stanju zanosa, derta, tuge ili, pak, ljubavnog ushicenja. Dotaci tajnu i tajanstvo sevdalinke umijece je izrazito osobnog dara i, bez obzira na to sto je ovo siroko rasprostranjena, narodna pjesma, ona je bitno vezana za individualni dozivljaj i njena vrijednost se ogleda u unutarnjem 'prijemu' i intimnom oblikovanju smisla, nacina i karaktera interpretacije ove jedinstvene poezije." (IVAN KORDIC, Pogovor u knjizi: Vehid Gunic: MERAKLIJE, Sarajevo, 1994.)
"…Jednog aprilskog jutra, zapravo zore, 1946. godine probudio me neki nepoznati ritmicki zvuk i pjesma. Bilo je to cudno pjevanje DUBOKO LJUDSKO, NEKAKO DREVNO I ISKONSKO, A BLISKO I DRAGO u isto vrijeme. Pogledao sam kroz prozor i ugledao nekoliko seoskih kola: i na njima svatovi, u bijelim i sarenim zivopisnim nosnjama. Neki brkajlija sa crvenim omotacem oko glave lupao je sa puno smisla za ritam u tupan od govedje koze, a pjesma se orila, budeci gradjane iz njihovog posljednjeg jutarnjeg sna: Sta u dvoru zubor stoji, sta ono vele? Hej, ono majka sina zeni, pa se vesele! Svak se tome radovase, majka najvise… Taj mali, ali vrlo impresivan dogadjaj vratio me u carstvo djetinjstva, u svijet njegovih carolija, u dane kad se sve gleda rasirenim ocima. Prisjetio sam se mnogih pjesama koje su pjevale moja majka, sestra, strina, moje komsinice: Duda, Dzevahira, Bosiljka… Znao sam da su to pjesme primitivnog izraza, ali istinite i jos zive, nenatrunjene jednom kvazicivilizacijom, interesantne i lijepe. …ZAVOLIO SAM SEVDALINKU. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima, koje sam nepromisljeno, ali i opravdano bio zagubio. Lirska narodna pjesma je jos interesantnija. Njen glas nam dolazi iz dubine prastarog, drevnog i neshvatljivog. I bas zahvaljujuci toj pjesmi mozemo da osjetimo duh i dah drevnosti, mozemo da predocimo sebi odnose iz patrijahalne sredine kao i nacin zivota i misljenja kakav je bio davno i jucer. Danas je ta pjesma, manje-vise, sa sebe zbacila svoje utilitaristicke primjese i BLISTA CISTA KAO BISER koji smo izvadili iz skoljke sa dna tajanstvenog mora. Njen izraz je precizan, koncizan, blizak. On i danas moze da bude uzoran. On je u stanju da poluci takve ekspresije da poetske igre modernih pisaca, nasih savremenika, mogu da nam izgledaju manje uspjele, isforsirane, nevjeste, ako ih uporedimo s nekim nasim pjesmama, zagonetkama i poslovicama." (MEHMEDALIJA-MAK DIZDAR, Gdje je ona cudnovata djevojka koja se je suncem povezala, a mjesecom opasala, u: Mak Dizdar: IZABRANA DJELA. Knjiga III. [priredio: Enes Durakovic], Sarajevo, 1981.)
"Tip zajednicke - muske i zenske pjesme obrazuju sevdalinke. To su pjesme pretezno ljubavnog sadrzaja i istancanih osjecaja, koje se pjevaju u veselim i u tuznim prigodama, uz instrumenat il bez njeg, solo ili u zboru. Svaka sevdalinka ima svoju melodiju (kajdu), a sve zajedno posjeduju vlastit folklorni elemenat i orijentalni izrazajni kolorit. Leprsava i mjestimicno mastom bogata, intimna i ponekad na izgled culna, puna duhovno uzdignutih naglasaka, ova lirska poezija je tipicna za bosansko narodno stvaralastvo. Prave sevdalinke su profinjene i diskretne; u njima nema frivolnosti. Uz ljubavna raspolozenja izrazavaju estetska, vjerska, domoljubna, drustvena i eticka osjecanja. Iako tu i tamo daju oduska masti, one su u osnovi realisticne. Sta vise, njihovi neposredni motivi su cesto uzeti iz svakodnevnog zivota. Na sevdalinku se mogu dobro primjeniti rijeci Kresimira Georgijevica, da sklad stila i sadrzaja u juznoslavenskim puckim lirskim pjesmama dolazi otuda, 'sto se one radjaju u trenutnoj situaciji'. Sevdalinke su najjace zivo svjedocanstvo dubokog emocionalnog zivota narodâ Bosne i Hercegovine. Pravilna interpretacija sevdalinke zahtijeva pored dobrog organa jos posebnu tehnicku spremu i osjecaj, te se zato njegovanju vokalne glazbe u Bosni i Hercegovini vijekovima poklanjala velika paznja. Kultura glasa i sklada njegovana je i zbog liturgijskih potreba (radi pravilnog psalmodiranja Kur'ana, pjevanja Mevluda i drugih poboznih pjesama te za kantorsku izobrazbu mujezina)". [SMAIL BALIC: Kultura Bosnjaka: muslimanska komponenta, 2. izd. Tuzla-Zagreb, 1994., str. 49-50.]
"Sevdalinka je jedan od najreprezentativnijih zanrova bosanskohercegovacke usmene knjizevnosti. Naziv potjece od turcizma - sevdah, sto u prijevodu znaci ljubav, ljubavna ceznja, ljubavni zanos. Sevdalinka se kao muzicko-poetski oblik javlja na tlu Bosne i Hercegovine nakon dolaska Osmanlija i pod utjecajem kulturnih tekovina Islama (pocetak XVI stoljeca). Gradovi, uredjeni po principima orijentalne urbanizacije, su bili jedini moguc socijalni milje za razvoj ovoga oblika. Ako sevdalinku moramo sociolosko-historijski odrediti, onda ona spada u visoko urbanu, patrijarhalnu sredinu Bosne i Hercegovine. U prvom redu, sevdalinka je nastala pod utjecajem MEKAMA [podvukao S.V.], kojeg su na tlo Bosne i Hercegovine donijeli Turci. Makam je u Bosni i Hercegovini dozivio odredjene transformacije, suzeniji je od turskog, narocito od arapskog. Danas postoji autentican BOSANSKI MEKAM [podvukao S.V.] na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, ukljucujuci i ezan. U melodiji sevdalinke prepoznaju se utjecaj spanskog romansijera kojeg su u Bosnu donijeli Sefardi, te elementi melodike i poetike slavenskih naroda, pogotovo sa podrucja Panonije. SAZ [vrsta dugovrate laute iranskog porijekla] je u Bosnu i Hercegovinu dosao iz Turske. Odomacio se kao prateci instrument sevdalinke, sto je analogno anadolskoj ozan tradiciji. I saz je dozivio transformacije - drugacija temperacija. Precke na poljima su drugacije rasporedjene nego kod turskog saza da bi odgovarao bosanskom makamu. S toga se, na primjer, na turskom sazu teze moze svirati sevdalinka." (EMINA ZECAJ-MEHMED GRIBAJCEVIC: Sevdalinka. Sarajevo, 1998.)
"Sevdalinku je tesko svrstati u formalne okvire, ona nije odredjen tip pjesme kao sto je to, npr. pjesma uz svatovsko kolo, obredne uz krnanje, sobetske pjesme, uspavanke, itd. Sevdalinka moze da bude svaka pjesma ljubavnog sadrzaja: sve zavisi od toga kako se ona izvodi, ali i pored toga sevdalinka ima svoje muzicke karakteristike po kojima je ona nedvojbeno bas sevdalinka i nista drugo. Prije svega prekomjerna sekunda je onaj cudesni interval koji pjesmi daje specificnu tezinu sevdaha, slikovitost dalekih horizonata i nepoznatih predjela, nemir neostvarenih snova, bol ceznje, i mnogo toga sto nije lahko iskazati. Ja bih to ukratko nazvao 'moc prekomjerne sekunde'. Muzicke karakteristike sevdalinke su:
a) Prekomjerna sekunda
b) Miksolidijska, durska i harmonska molska ljestvica sa zavrsetkom na II stupnju
c) Alteracija
d) Melizmatika
e) Recenice sirokog daha i raspona
Ja sam u prvi plan stavio prekomjernu sekundu, jer ona udara neobicnom snagom sa sluh slusaoca , namece se njegovoj paznji i zarezuje u njegovu svijest; ona karakterise melodijski tok sevdalinke i daje pjevanju orijentalnu boju; ona je faktor koji objedinjuje sve pjesme slicnog muzickog sadrzaja na podrucju levantskog kulturnog kruga". (VLADO MILOSEVIC: Sevdalinka. Banja Luka, 1964., str. 32.)
"SAZ je kordofoni (zicani) muzicki instrument iz grupe tambura. Broj zica mu je razlicit i krece se od sest do sesnaest. Najcesce je taj broj, kod sazova koje susrecemo u Bosni i Hercegovini, osam, deset ili dvanaest. Sve su zice ugodjene na podjednaku visinu. Sazom se najcesce prati pjevanje samoga pjevaca. Najprije svirac preludira narocitim instrumentalnim motivom, a zatim adekvatnom arijom same pjesme. Na dugim notama i pjevacevim pauzama svirac 'veze' sitnim motivima da se ritam ne bi umrtvio. Zvukovi na sazu se proizvode udaranjem terzijana po zicama. Svirac drzi terzijan u desnoj ruci, po svim zicama istodobno da bi se proizvela maksimalna zvucnost. I saz i sargija su bili prosireni po urbanim sredinama Bosne i Hercegovine. Sargija ima nesto kracu, a saz jako dugacku hvataljku. Dugacka hvataljka saza je razumljiva kada se ima u vidu melodijski 'vez' u vrlo visokom ambitusu (preko dvije oktave) kakav je karakteristican za nase gradove. Samo ovakvim instrumentom moguce je pratiti nase najoriginalnije folklorne arije oblika nenadmasne sevdalinke.
Ukrasavanju saza poklanjana je velika paznja. Pesevi saza ukrasavani su srebrom, vezeni su po njima, srebrenom zicom, ornamenti, vrsena je inkrustacija sedefom i potkicivani sa merdzanom i biserom. Za takav saz se u nasim narodnim pjesmama susrece nazivlje: 'sedefli tamubura', 'biserli tambura', 'tamburica bisernica', 'bisernica' i drugi. Pitanje da li je saz potakao nastajanje nase naoriginalnije folklorne arije, 'PORAVNE' ili 'RAVNE', kojoj nema uzora ni u jednom muzickom folkloru svijeta, ili je pak 'PORAVNA' pjesma uvjetovala tako prisno urastanje saza u nas muzicki folklor, do danas nije rijeseno… Saz je postao simbol najravnije melodike, najsmisljenijeg i emotivno najprodubljenijeg tonskog filigrana, koji se moze smatrati jednim od najljepsih bisera u svjetskoj ogrlici nacionalnih muzickih naslijedja. Na saz se svira po sluhu. Mada je najcesci slucaj, kao sto je receno, da se sazom prati pjevanje samo jednoga pjevaca, uz saz se moze svirati i kolektivno, i to ne u harmonijskom, vec iskljucivo u melodijskom smislu… Istovremeno sviranje vise sazlija naziva se sviranje (kucanje) u takumu. U ovakvim prilikama sazovi se moraju ODUZENITI (dotjerati, urediti) u strogoj unisonosti. Najmanje skretanje jednog od sazlija sa unisone linije jasno je primjetljivo i za slusaoca vrlo neugodno. 'Oduzenjeni' sazovi daju vrlo njezne, sjetne i prijatne zvukove. Sazlijski takumi su svojevrstan audiovizuelni spektakl, cemu doprinosi bogato ukrasena i zivopisna bosanska nosnja protagonista." (RUSMIR MAHMUTCEHAJIC: Zapis o muzici iz 1767. godine iz kodeksa Gazi Husrev-begove biblioteke u svijetlu nekih karakteristika muzickog folklora Bosne i Hercegovine. U: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke. Vol. II-III. Sarajevo, 1974., str. 145-47.)
"Muslimanska je balada, dakle, sacuvala sliku narodnih obicaja i vjerovanja sredine u kojoj je ponikla srazmjerno rasponu zahvatanja porodicnog zivota muslimanske sredine koji je svojstven baladi kao pjesnickoj vrsti. Kako je prihvatanje islama i istocnjacko-islamskih oblika zivljenja, koji su iz tog cina proistekli, bilo duboko i dugotrajno, tokom vise stoljeca u Bosni i Hercegovini (u istoj mjeri i u Sandzaku), razumljivo je da je u muslimanskoj baladi dozivljaj zivota i svijeta istocnjacko-islamski, kao i slika zivljenja i obicaja koji se cesto u ovoj vrsti pjesme jasno i razgovjetno ogledaju, i u tim se slojevima muslimanska balada izrazito odvaja od srpske i hrvatske balade, na istom, bosanskohercegovackom prostoru (izvjesni orijentalni tragovi koji su vidljivi i u dozivljaju zivota i svijeta, i u nacinu zivljenja u srpskoj i hrvatskoj baladi, ipak su u osnovi povrsinski i ne zadiru dublje u bit pojava). Medjutim, razlike u dubini orijentalnih tragova nesto su manje u jezicnom i melodijskom sloju. Nezanemarljiv sloj turcizama evidentan je u baladi na bosanskohercegovackom prostoru i izvan muslimanske sredine, a sto se napjeva tice, on i u muslimanskoj baladi predstavlja prozimanje u osnovi starobosanskog poravnog pjevanja sa orijentalnim melodijskim karakteristikama koje su uocljive svuda gdje je, u melodijskom smislu, doslo do trajnijeg dodira sa orijentalnom kulturom. Pjevanje je balade, osobito kod muskaraca, praceno raznim vrstama tambure, sto je opet trag orijentalnih uticaja, kao i u primjeru poznate osmeracke balade o pogibiji brace Moric, sarajevskih jenicarskih prvaka koji su nasli smrt u nemirima u Sarajevu sredinom XVIII stoljeca. Vidljivo je to i u izvedbi Igbala Ljuce iz Sarajeva, koji je nedavno pjevao o zlosretnoj sudbini dvojice brace prateci se sazom, vrstom tambure sa vecim brojem zica, koja je bila karakteristicna za gradsku sredinu u osmanskom razdoblju, a kasnije je djelimice zamijenjena, kao pratnja balade, harmonikom i violinom, kao nanosom novog, austrougarskog razdoblja i plodovima, drugih, zapadnjackih uticaja." (MUNIB MAGLAJLIC: Usmeno pjesnistvo od stvaralaca do sakupljaca. Tuzla, 1989., str. 84-85.)
"Prvi i najstariji tok [bosnjacke knjizevnosti, nap. S.V.] (a po mnogima i najvrijedniji) pripada usmenoj knjizevnosti. Kao i u drugih naroda, anonimni muslimanski stvaraoci sazimali su u usmenim knjizevnim tvorevinama vijekovima natalozeno iskustvo. Sudjelujuci u stvaranju i neprestanom stvaralackom obnavljanju, oni su oblikovali mnogobrojna i raznovrsna djela. Po stilskoj vrijednosti i zaokruzenosti, neka od tih djela predstavljaju najvece domete u svjetskoj riznici usmenih knjizevnih ostvarenja (npr. sevdalinke, balade, epske pjesme). Tesko je utvrditi vremenski raspon u kojemu je muslimanska usmena knjizevnost nastajala i razvijala se. Svoj procvat dozivjela je u XVI, XVII i XVIII stoljecu - ali njeni korijeni sezu cak do srednjeg vijeka… Mada je po motivima, izrazajnim sredstvima i stvaralackim obrascima srodna hrvatskoj i srpskoj, muslimanska usmena knjizevnost ipak se od njih razlikuje po nekim osobenim znacajkama kulturne tradicije, idejno-tematskom pristupu literarnom gradivu, staleskim oznakama ukusa publike i stanovitim specificnostima lirske i epske poezije." (VASILIJE CEKLIC, Predgovor u: ALIJA ISAKOVIC: BISERJE: Antologija muslimanske knjizevnosti. 2. izd. Opatija, 1990., str. 7.)
"Heineova pjesma "Azra" nasiroko je poznata. Manje bi, medjutim, moglo biti poznato da je ta pjesma u Bosni i Hcrcegovini poznatija nego u Njemackoj. U prekaljenoj, ali nazalost napacenoj Bosni jedva da cemo nekog sresti a da o njoj nije cuo. Kako to?
U Bosna i Hercegovina i to samo u tom dijelu bivse Jugoslavije nastao je tokom vijekova jedan poseban oblik ljubavne pjesme, dobro poznata sevdalinka. Istina, prvobitno se pjevala samo u gradovima, i to pretezno u muslimanskoj sredini, medju agama i efendijama, u orijentalnim trgovackim cetvrtima, po kahvama Sarajeva, Mostara, Travnika, Banja Luke, Zvornika i Prijedora. Kome ta imena jos nisu poznata?
lzraz sevdah dospio je iz arapskog preko turskog u bosanski jezik gdje znaci koliko ljubav toliko i ljubavnu ceznju. Sevdalinka je, prema tome, gradska ljubavna pjesma u Bosni i Hercegovini. U sevdalinkama se pjeva o ljubavnoj ceznji, ljubavnom rastanku, o ljubavnom razocarenju, rjedje o ispunjenju ljubavne zelje, o sretnoj i nepomucnoj ljubavnoj vezi. A upravo su to pojmovi koji se stalno susrecu, pa ako hocemo i teme i motivi Heineove lirike: ljubavna ceznja, rastanak, ljubavna bol i razocaranje u ljubavi - samo vrlo rijetko ispunjenje ljubavnih zelja.
U svojoi lirici Heinrich Heine je posezao za orijentalnim motivima. U takvim pjesmama slikovito opisani ambijent nerijetko je nalazio zbunjujucu analogiju i slicnost ambijentu sevdalinki sto je dovelo da se Heineove pjesme izvanredno prihvate i rasire u novoj sredini. Tako je bilo moguce da se Azra osjeti kao narodna i da se uz neznatne izmjene pjeva kao sevdalinka.
U Bosni nailazimo, na nemali broj vokalnih interpretacija "Azre". Najbolja i to ne samo za mene bila je intrepretacija poznatog i omiljenog sevdahlije Himze Polovine koji je umro u Sarajevu krajem osamdesetih". (WOLFGANG ESCHER: Ljubiti, umrijeti: Lirika u tragediji: Heine i bosnjacke narodne ljubavne pjesme, Behar, god. VII, br. 36, Zagreb, 1998.)
"…Pred Drugi balkanski rat 1913. godine ili odmah u prvim danima Drugog balkanskog rata sjedio sam sa Cazimom [Musom Cazimom Caticem, nap. S.V.] i Salih-begom Bakamovicem u basti kafane 'Evropa'. Pod Lipom. Pili smo pivo. Basta je bila puna oficira, vecinom Madjara, koje je Austrija mobilisala. Cazim je bio 'svips' i vrlo zivo razgovarao na madjarskom o ljepoti nase narodne poezije. Bio se toliko zanio da je - i ne osjecajuci to - uzviknuo na srpskohrvatskom jeziku madjarskom oficiru kojega je bio zagrlio: 'AMA, BOLAN, TI NE MOZES NI OSJETITI KOLIKO JE TU BOGATSTVO IZRAZA I SLIKOVITOSTI U STIHOVIMA: ÐULBEHARA POD ÐULOM ZASPALA, ÐUL SE TRUNI, ÐULBEHARU BUDI…'" [Po kazivanju SALIHA M. EFICE iz Mostara, zabiljezio i objavio Abdurahman Nametak u: ABDURAHMAN NAMETAK: Musa Cazim Catic (studija). Tesanj, 1965., str. 29.]
Banjalucki glumac Hajro Hadzikaric, upitan za svoje misljenje o sevdalinci, odgovara slijedecim rijecima: -"Eh, kad ono zapjeva, mislim da je Brcak [misli na Hasima Muharemovica, sazliju, nap. S.V.], i 'udari' uz saz… Suze mi poteku na oci. A srce? Ono zaigra i kao da je htjelo da kaze: TO JE PRAVA NARODNA PJESMA - SEVDALINKA!" -"Zal za mladoscu?" -"Ni govora, treba osjetiti lijepo u pjesmi i pjevanju." [Izvor: ISMET CUMURIJA: Saz, sevdahlinka i sijelo, Most, br. 102 [13], Mostar. 1998.]
"U gradskom pjevanju razlikujemo zenske od muskih pjesama. Zena je zivjela "izmedju cetiri zida", okrenuta porodici i vrlo uskom krugu najblizih rodjaka i prijateljica, i kada je pjevala, pjevala je, mahom, "za sebe". Pjesma joj je "prigusena", prefinjena, suptilna, njome je kazivala ono sto joj moralne norme nisu dozvoljavale da otvoreno izjavi. Muska pjesma, pak, je otvorenija, raspusnija, lascivnija, pjevana je na sijelima, aksamlucima, "uz casicu", pa otuda i naziv SARHOSKA. No, ipak im je nesto zajednicko: i prvu i drugu prepoznajemo kao sevdalinku, i prva i druga pjevaju o ljubavi, ali na razlicite nacine. Obje su u sustini pjesme intimne prirode, namijenjene za izvodjenje u zatvorenoj sredini, dinamicki su slabijeg intenziteta (narocito u odnosu na seosko pjevanje), tradicionalno ih izvodi jedna pjevacica odnosno pjevac, bez pratnje ili uz pratnju instrumenta (saza, u novije vrijeme harmonike) uz naglasenu mogucnost izrazavanja individualne ekspresivnosti i umjetnickih sposbnosti.
… One (sevdalinke) su naprosto dozivljaj. Pjevaci ih kazuju prema svom trenutnom unutarnjem osjecaju. One su izraz senzibiliteta pjevaca, zato i nemaju stalan i siguran oblik.
…SEVDALINKA MOZE DA POSTOJI KAO MELODIJA I KAO AUDITIVNI FENOMEN, ALI TEK ONDA POSTAJE ONO STO JESTE KADA JE ZAPJEVA PRAVI PJEVAC. (Vlado Milosevic, etnomuzikolog i kompozitor.)
…Poznati su interpretatori koji ce "tacno" otpjevati sevdalinku, ali je pjevaju bez unutarnjih vibracija. A ona se pjeva prefinjeno, plemenito, zanosno bez afektiranja… [Izvor: TAMARA KARACA-BELJAK: SEVDALINKA: Melopoetski oblik bosanskohercegovacke gradske sredine. Sarajevo, 2002., msagistarski rad.]
"Danas kad se rijec sevdalinka izusti, naprije se pomisli na melodiju znanu po vilovito-raskosnoj izvedbi. Ta melodija u nama pobudjuje bajne uspomene na staru Bosnu, njenu cudesnu proslost, brojnim pjesmama opjevanu. Svako opisivanje ove pjesme pretpostavlja evokaciju stare Bosne turskoga zemana i austrougarske uprave.…U najuzem pojmovnom znacenju sevdalinka je rijedak i cudesan spoj melizmatskog i lirsko-poezijskog zanra muzickog i usmenog folklora, sa sevdahom, ljubavlju mladih u svome jezgru. Inspiracija je i korijen vecine sevdalinki u ljubavi, ali se time ova pjesma ne iscrpljuje. Kultiviranim ambijentalno seherskim i dokumentiranim lokalnim i osobnim obiljezjima sevdalinka je nadrasla emociju ljubavi iz koje je izrasla. Kroz petstoljetni kontinuitet usmene i muzicke tradicije sevdalinka je postala stjeciste i emanacija brojnih sadrzaja i formi duhovne kulture Bosnjaka. …Svakom sevdalinkom slutimo i otkrivamo sebe, tajanstva vlastite duhovnosti. Spoznajna je otvorenost markacija estetske strukture sevdalinke. Stoga je ova pjesma emanacija muzicke i usmene tradicije Bosnjaka, njihove psihologije i mentaliteta. U njenu kajdu, ritam i stih se valja uzivjeti, nad rijecju se zaustaviti, ozivjeti joj transcendentalno-metafizicki sjaj, cjelovitu poezijsku viziju. TREBA DUHOM DORASTI DO NJENA RAFINIMANA, KOJI OD INTERPRETATORA, SOLO IZVODJACA I OD MUZICARA IZISKUJE VISOK DUHOVNI NAPON. Podsjetimo na jednu u nase doba rado slusanu "sevdaliju", znanu po raskosnoj solo izvedbi vrhunskog interpretatora Himze Polovine: IMA L' JADA K'O KAD AKSAM PADA, KAD MAHALE FENJERE ZAPALE, KAD SAZ BIJE U POZNE JACIJE, KAD TANAHNI DRSCU SADRVANI…" [RASID DURIC: Trajna tradicija. Bosanska rijec, Wuppertal-Tuzla, 2000., str. 104-105.]
"Bosanska kultura je cudesna riznica vremena. Zatomljavana i zaprecavana, potirana evolutivno, zatirana revolutivno ognjem i macem, ogromno blago zemljice Bosne, opstalo je zahvaljujuci iskljucivo svom raskošnom bogatstvu, šarenilu, univerzalnosti i snazi koja nadahnjuje i uzdiže, a nikako zahvaljujuci našoj brizi. Neprijatelji Bosne, zbog svih tih atributa, njenu kulturnu baštinu osudiše po kratkom postupku, ali… Ostali su ljudi, Bosanci, ta posebna vrsta, sa svojim duhovnim zavežljajima i potrebom da ih pri svakom razvezivanju dopune i obogate… U ovom, za cijeli svijet, turbulentom vremenu, u Bosni je mir!? Ali mir je vrijeme kada ostajemo sami sa sobom, a kakvi vec jesmo, sami sa sobom najteže izlazimo na kraj... Sve što sacuvamo svojim inatom, mi odmah dovedemo u pitanje svojim nehatom. Pjevanje naših predaka i naših srca sve je rjede... Bosanska narodna pjesma, taj prelijepi dar djeci koji ga, izgleda ne zaslužuju, postaje ovisna o tankocutnosti urednika i pojedinaca, a takvih je sve manje, to znamo. Sevdalinka - tanahna, divna, iskrena, umilna, urbana, jasna, slikovita, delikatna pjesma, ceka u redu, z zapecku, na zacelju - o duši da i ne govorimo. Sevdalinka, taj velicanstveni transparent naše duhovnosti, autenticna, jedinstvena, više no ikad treba djelatnu pomoc. Taj uporišni stub bosanske kulturne baštine traži pažnju i njegu. Od koga!? Dopustimo sevdalinki domete koje zavrjeduje. Dozvolimo sebi uzlet i afirmaciju." (SAFET ISOVIC, predgovor na CD-u: Legenda o Bosni, vol. IV, Bosnian Music Heritage - Bosnaton, Sarajevo, 2003.)
|
|
|
|
|
Hej!
Prova att göra en egen hemsida precis som jag.
Det är enkelt och du kan prova helt gratis.
ANNONS
|