 |
|
|
 |
|
|
|
 |
ENISA GROZDANIC__ENISA POPOVIC-CENGIC
ENISA GROZDANIC__ENISA POPOVIC-CENGIC
HVALA VAM ZA SVE
Nana,Majka,Nena.. kako se kaze u nasim krajevima odakle dolazimo za tu sedefastu dusu ...
..Enisa je napisala svojoj Majki za uspomenu....
POKLON ZA 90. RODJENDAN
Pise: Enisa Grozdanic
Moja majka Hanifa je rodjena 21. maja 1912. Istog datuma kad i moja kcerka Maja.
Kakva slucajnost!
I isti dan ce slaviti rodjendan, s razlikom što ce moja majka Hanifa, "blago naše", proslaviti svoj jubilarni 90. rodendan.
U jednoj svojoj pjesmi sam napisala da mi je od svih mjeseci u godini maj mjesec najdraži. To je moj favorit mjesec. U maju mjesecu 1976. rodila sam svoje prvo dijete.
Kcerku Maju . I ime je dobila po mjesecu u kojem se rodila. Ne mogu,pravde radi i majcinske ljubavi, da ovim tekstom ne kažem da sam u mjesecu februaru1978. rodila svoje drugo dijete.
Sina Vedrana . On nije mogao dobiti ime Februarko , ali je zato on vedar i mene vec vedri 24 godine.
Pravo ime sam mu odabrala.Sve ovo što napisah gore samo je jedan mali dio - ali zato sretni - iz mog života. I svegore napisano ima veze sa mojim korijenjem.
Moja majka Hanifa je jedan dio mog korijenja.Ona je rodila moju dragu Arziju - moju mamicu - kako je ja iz milja zovem. A kada smo od 1994. do 1999. nas tri živjele u istom ulazu i na istom spratu ja sam svako jutro dobro im poželjela sa: Merhaba, dobro jutro ili god morgon, ali nešto važnije je: Curice moje.
Tad su one bile moje curice pored moje "stvarne" curice k cerke Maje , a ja sam bila njihova curica. Lijepo smo živjele, blizu i zajedno, u jednoj pravoj familijarnoj ljubavi i harmoniji.
Moja majka Hanifa je rodena 21. maja 1912. Istog datuma kad i moja kcerka Maja . Kakva slucajnost! I isti dan ce slaviti rodjendan, s razlikom što ce moja majka Hanifa , "blago naše", proslaviti svoj jubilarni 90. ro djendan. Svoju majku Hanifu teško tekstom i pjesmom opisati mogu, a i roman je malo jer ja je volim puno. Njena historija, njen život je tipican primjer njene generacije - stare generacije koja postepeno nestaje ali unikatno ostavlja sjecanje jer je ona fantastican primjer kakav covjek treba da bude.
Nazvala sam je, kao što uostalom radim svako jutro od kako živim u Helsingborgu , maksuz, i sastavila nekoliko pitanja koja su možda meni, a i drugima, interesantna da procitam i da se sjetim, teško mi je reci a i napisati, kad moja majka Hanifa postane moja uspomena. I evo šta sam je pitala.
Majka, šta želiš da ti se desi u 90. godini, kakvu želju imaš...?
Ah, moja kceri (to je majkin naziv za sav ženski rod) ko da ja mislim da je meni rodjendan. Ja i ne znam da ce sad. A ... šta želim i kakvu želji imam? Pa da su svi moji zdravi, a i ja da sam zdrava...
Ah ... želim bogami, i dragog boga uvijek molim, da moj Enes i njegova familija dobiju odobren dolazak iz Australije u Švedsku. (Enes je jedini od cijele naše porodice izolovan i kao izbjeglica živi sa svojom familijom u Australiji od 1994. Inace, Enes je moj jedini brat i najstariji unuk majke Hanife .) Želim da moja Arzija bude više sretna nego što je sada, kad njen sin bude bliže.
Majka, reci mi nešto o Švedskoj...
Šta drugo nego da je fina... ima još zemalja, ali nisu kao Švedska ... Švedska mi je dala sve ... od Švedske ž ivim. Žene dodu,okupaju me, usisaju. Maja je placena da mi pravi društvo. Mogu mi doci u goste Tida i Sakib (djeca koja žive u Sarajevu ). Sve mi je dobro. Ne znam gdje bi mi ovako bilo...
Majka, reci mi šta fino o Bosni...
Moja k ceri, ja se u sanduku samo mogu vratiti u Bosnu . Sad je sve moje ovdje, a nekad razmišljam da je bolje možda da me ukopaju ovdje. Zemlja ko zemlja. Svugdje je ista. Skoro su svi moji ovdje.
Pricaj mi, majka moja, o ljubavi nešto.
Ah, ah ... kakvoj ljubavi ...
Majka, ne mislim samo na relaciju i ljubav izme du žene i muškarca, nego uopšteno.
Aha, znam. Pa dobro. Moja djeca i njihove familije, snahe, zetovi, unucad, praunucad i prapraunucad.Sve moje. I moje heklanje. Ono mi živce umiruje. (Ali ne izgovara rijec ljubav.)
Majka, šta imaš re c i o tvojoj avliji i bašti u Bosni, u Prijedoru, u Raškovcu, u ulici Muharema Suljanovica 108, o tvojoj kuci,koja je izmedu Fatimine i Aišine?
C esto ja ne mislim na to. Ne mogu. Ali cesto sanjam. I kad sanjam vidim blato po avliji. Ne mogu da hodam. Vidim ružne ljude,prljave i nepoznate. I medju njima vidim svoju komšinicu Pašu . Ne znam zašto Pašu , a ništa o njoj nisam cula.
(Razmišljam i dirnuta sam sli cnošcu moga i majkinoga sna. Cudno. Ili možda i nije c udno. Majka Hanifa je moje korijenje. Ona je rodila moju mamu, a moja mama mene. Možda ce jednog dana moja Maja sanjati isti san kao moja mama - njena Majka, kao ja sada.)
Majka, šta imaš re ci o svojoj djeci?
Šta, pa uvijek sam ih željna. Mislim na njih. Želim im dobro zdravlje. Ne želim ih nicim opterecivati. I kad nisam dobro (majka Hanifa je srcani bolesnik) negovorim im. Bojim se poleti ce meni. Neka rade i žive svoj život. Kad mogu oni dodu, bog im dao. Dodju uvijek. Moja su djeca dobra. A svaki namaz kad klanjam od dragog boga išcem im dobro zdravlje i srecu.
Šta je tvoj savjet za nas mla de, majka moja?
Da se puno ne sekirate, da ništa loše ne mislite i nikom ništa loše ne uradite.
(Odjednom se sjetih djetinjstva i majkinog savjeta:"ko tebe kamenom, ti njega, c eri, kruhom." I mene i reakcije bunta i prkosa. "E, ne cu vala! Ja cu njega sa duplo vec im kamenom."
Receno, ali nikad uradeno. Merhamet je i u meni kao i mom korijenu.)
Majka, šta imaš od bosanske tradicije u svom stanu u Švedskoj?
Pa, sve. Sve je bosansko . Ceri, ja za drugo i ne znam. Kuham kao i dosad (zaista moja majka kuha sebi samoj, cak nekad i mojoj djeci,svojoj praunuc adi, jer žive u istom gradu, burek razvije, zovne ih na telefon i podijeli).
Klanjam. Samo sad sjedeci. Postim. Slavim Bajram . Svi mi dodju. Mnogi me za Bajram zovu i cestitaju.
A i heklam. Uvijek bosanske mustre. Gledala sam do sad bosanski program .
Sad su ga ukinuli. Družim se sa ženama iz Bosne . One meni dodju, ja ne mogu njima. Zbog nogu… (Lijepo receno "zbog nogu", znac i da moja majka nije nikad izgubila volju za druženjem
Majka, šta želiš Šve danima što su postali dio tvoje familije?
Bome, sve isto što i svojoj djeci. Mari je dobra žena Vedranu , rodila onakvog Acija što sve razumije šta ja kažem, a hoce i da me poljubi.
Uvijek imam bombone za njega. A i Benktu , boga mi, sve najbolje. On ti je dobar. Živiš s njim dobar život. Dobro te razumije. A i mene. Pita me, Majka kako si, šta radiš. Nešto zna bosanskog . I to je dobar covjek. (Mojoj majki nije teško biti dobar, njoj samo malo treba. Uhvatih se, pa i meni samo malo treba.)
...i šta reci poslije našeg razgovora. Šta reci o mojoj majki Hanifi , koja je moju mamu ljubavi ucila, a nikad nije izgovorila, moja mama mene ucila o ljubavi, a nikad nije izgovorila.
A ja ukopcala. I svojoj djeci pricom dosadila.Nježnost, humanizam, tolerancija, ljubav, prijateljstvo, ljubav, razumijevanje, ljubav,moral, ljubav, respekt i sve da ne ponavljam ona ima.
Rojdena je 1912. kad je prekrasno cudo brod Titanik plovio svoje prvo i posljednje putovanje.
Moja majka je moje cudo, moj Titanik , koji još plovi vodama života. Imala je i dobar i mu can život. I obadvoga se jednako sjeca. Ima specijalnu prirodnu filozofiju. Prati samo instinktivno svoje srce. Ona je naš okupljac , naš stub savjetodavac. Ona ima slobodnu normalnu filozofiju. Njen primjer treba samo slijediti. Ona nam daje najbolji zac in.
Ljubav.
A nikad ne izgovara. Ja je želim slijediti. Možda ja o ljubavi znam zboriti.
U zdravlju i veselju sretan ti 90. rodjendan draga moja curice, majka Hanifa!
Neka ovaj tekst sacuva tebe od zaborava
.
Enisa Popovic-Cengic
Pjesnikinja Enisa Popovic –Cengic je rodena u Goraždu,
uciteljsku školu je završila u Foci, a Pedagošku akademiju u Užicu. Ranim radovima pokazala je istancan osjecaj za lijepo, pa je vec kao mladi stvaralac primjecena, radovi su joj objavljivani u novinama i casopisima; Male novine, Mladost, Odjek, Oslobodjenje…Vec za prve radove dobila je priznanja i nagrade.
Zbirku pjesama ”Iskrice nade” objavila je 1990 godine
Agresija na Bosnu i Hercegovinu odvela je Enisu na krajnji sjever Evrope, u Göteborg, daleko od Bosne, Drine i Gorazda. Ali teskoce tragicnih iskustava nisu slomile vitalni duh pjesnkov, naprotiv, prezivljena tragedija je moralno ojacala i na nova pregnuca pripremila tankocutnu pjesnikinju Enisu.
U Geteborgu je nastavila plemeniti posao nastavnika bosanskog jezika, nastavila je svoja osjecanja poetski izrazavati, zadnjh godina bojom na platnu dopunjuje umjetnicki dozivljaj, a u posljednje vrijeme podatnost formi u glini omogucava joj izrazavanje sjecanja na prva djetinja iskustva i percepcije.
Enisa je forme i boje kontrastnih simbola ljepote, njeznosti i podatnosti, zatvorenosti nepristupacnosti i otpora – skoljke, ruze i prozore, nacinila misaonim labirintom posmatraca, ne ostavljajuci ravnodusnim nikoga, ni svog Bosnjaka koji bastini isto tragicno iskustvo, ni neznanca koji je o bosnjackoj golgoti saznavao preko hladnih slika TV ekrana.
NANIN ZAMOTULJAK…ZAR OPET
U bošcu skupila hrpicu života
Što kosti stare ponijeti mogu
Bez iceg svoga…
Bez ikog rodenog…
Bacena negdje u zapecak mira
Na patosu hladnom… bez imena
Na namaz bi da stane…
Neka, ako… ako je ovo volja Tvoja
U katu šarenom, kutak mira našla
Sada je zovu, broj sedam stotina dva
I komad hljeba joj, pružio neko
Broju, sedam stotina dva
A zalogaj stao…
Gorak ko cemer… vakta li teška…
Allahu dragi, da li se ogriješih…
Smotuljak vehdi, na nju mi lici
Skriva u sebi ostatke života
Krhotine drage, odsjaje Bosne
Da bar se napih Drine vode…
Cemer bi možda bio blaži…
Da Drine se napih…
Da Drine se nagledah…
Valja mi, valja, izdurati…
Prstima mehkim, ko svila uvijena
Polako prelaze ono što osta
Ono što ne opljacka hajduk kleti
Ono što ne spali komšija lažljivi
Ono što osta još od onog klanja…
Drhtave dlanove okrenula licu
Molitvu šapuce, necujno, za sebe
I samo Njemu, pružiti dlane, obraz cist
I dušu cistu i srce veliko
Naucila nije, nikoga moliti
Tespih se cakli, dok prebira ga sama
Cakli, ko suze na obrazu svehlom
Pitam se, samo, da li ce moci
Zbog sinova mrtvih, ikome…ikada oprostiti
Da li svijetu bijelom…
I ljudima njegovim, tamo daleko…
Što mogli su…a ne mrdnuše
Da li onima, ovima...
Što ljudima ih zovu...
DA LI IKADA…IKADA…
HALALITI…
Enisa Popovic Cengic
ZENA BI DA REKNE
I teku rijeci, teku iz grla.
Da li krikom ili vriskom
zene jedne, Bosnjakinjom je zovu,
grlo joj bijelo i glas grlice.
Nekada opojni merak prizivase
a sada rijeci, bolne do jeze,
sprzene nade u zaborav rone.
Glas po glas sada grca,
avaz bi pusti da izleti
ali ga tmusa u dusi gusi.
Rijeci bi da poteku,
kazivanje bi da svjedoci
o bolu, patnji, nesreci njenoj,
njenom bitku, sto Bosnjak joj ga dade
ne moze i nece, nece iz inata...
Ostace neka zena, zavijeka na putu.
Ici ce dignute glave i prkosa,
niko je nije zgazio do srzi,
slomio duh bosnjackih adeta...
Niko od krvoloka uspio nije
da uprlja i zgazi buducnost njenu,
beharom aprilskim, snjeznim posutu.
Ne mozes bolan, unistiti mene,
ne mozes bolan, sve ovo u meni,
ne mozes bolan...proklet bio...
Proklet na vijeke, vijeke paklene svoje.
A mene evo, EVO ME ZIVIM...
NIZ BASCU DZENETSKU CU DA SE SECEM!!!
Enisa Popovic Cengic
NAS VRIJEDNI SARADNIK IZ NJEMACKE
KARMEN MEDIA-VELAGIC
Karmen Velagic (rodj. Media) je rodjena u Bihacu 06.09.1964. Odrasla u Biogradu na moru, Hrvatska. Gimnaziju je pohadjala u Bihacu i nakon mature upisala visu tehnicku skolu. Rat u BiH ju je zatekao u Njemackoj, gdje i danas zivi sa suprugom i dvije kcerke.Od rane mladosti pise prozu i poeziju. Na ovogodisnjem Internacionalnom sajmu knjige u Frankfurtu (inace najvecem i najpoznatijem sajmu knjige na svijetu) Karmen je promovisala svoj roman prvenac «Potraga za plavim kristalom» i svoju zbirku satira «Domovina-Dijaspora».
A mi žene iz male Bosne ?
Boli me istina.Boli me neistina.
Boli me sve to kao ženu i kao Bosanku.Koliko puta nisam mogla zaspati gonjena praznim razgovorima na ZDF ili PHOENIX –u.Da,uvijek dovedu neke klišeje u obliku osoba ili tema.Poceo me progoniti strah od nakupljanja svega ( i samo) negativnog iz islamskih zemalja, što je osjetno pocelo širiti medu ljudima nepovjerenje prema Islamu i njegovim pripadnicima. Poceo se u meni nakupljati bijes.Ja nisam neki veliki vjernik,ne klanjam,ne postim,ne idem cesto u džamiju,ali zaboga ja sam muslimanka i mislim to i ostati do smrti.
Sad bih se trebala kriti i sramiti?
Oni s tim nepromišljenim tezama bude samo negativno cak i u nama , da nas nazovem –neutralnim europejskim muslimanima.
Pogadja svako izjednacavanje ekstrema s mojom vjerom.Najteže mi je bilo što se, uz sve negativno što dode iz redova muslimanskog naroda ili islamskih zemalja, posebno naglašava pripadnost Islamu.
Bezbroj puta sam htjela nazvati, ili napisati u nekoj redakciji i upitati šta znaci rijec «Islamisticki».
Tu rijec sam tražila po raznim leksikonima,ali ta rijec ne postoji.
Možda ti znaš?
Postoji islamski,muslimanski, islamološki,islamologija kao nauka,ali ta nesretna rijec koja se iz dana u dan pojavljuje u novinama i na TV nigdje nije uvedena kao ispravna.Islamistische teroristen , islamistische Truppen, Islamisten haben das oder dies,zaboga! Ne radi se o teroristima,ubicama ili bilo kojim monstrumima u ljudskim oblicima, nego o njima Islamistima koji su i teroristi,ubice i monstrumi.
Nema ETA, nema IRA, nema nijedna teroristicka grupa od Japana do Evrope i Amerike koja je usko povezana sa religijom,nego samo one teroristicke grupe koje dolaze iz islamskih zemalja.Nema katolickih terorista,ni protestanskih u Irskoj ili Španiji,nema.Samo ima jedna jedina teroristicka religiozna grupa, kako nam se to servira po medijima, nazvana Islamisti.
Taj pridjev bi se trebao napokon izbaciti.
Terorist je terorist, ma iz koje god religije dolazio.Cak ni cetnike se nije zvalo u svjetskim medijima pravoslavnim ubicama ili teroristima.To ,biti pravi terorist ,mogu izgleda biti samo Islamisti. To mu dode kao posebno opasna sorta ljudi,po svojoj ubilackoj prirodi iznad svih cak i najgorih, primjera u povijesti terorizma i pripadaju samo jednoj vjeri :Islamu.
Kakva perfidna igra rijecima!
Kako dobro napravljena propaganda.Kao da ubica nevinih nije ubica nevinih,ma gdje god da je aktivirao svoju ubilacku napravu: od Jeruzalema, Bagdada, Madrida do Tokija.Ubica.Asasin.
Otkud pravo nekom jednog krvavog asasina vezati uz bilo koju religiju?Religija je ljubav ispisana u Bibliji,K'uranu,Zen-u...
Evandjelje ljubavi prema Bogu i bližnjem svom.
Dok mali covjek u Evropi i Americi drhti od tog strašnog Islamiste i njegovog K´orana,za to vrijeme veliki covjek iz Evrope i Amerike puni milijarde zajedno sa arapskim šeikom.Sa onim šeikom koji posjeduje zavidno visok procent u americkoj privredi ili sa npr. dubaiskim šeikom ili nekim arapskim princom koji ima 20 % pariškog Disneylanda.Isti taj šeik s bijelim turbanom, koji mu otkriva islamsko porijeklo ( ja bih nadodala i garaže s nekoliko Ferarija i Rolls Roysova )je odlucio u Dubai izgraditi Disneyland.
Njima je sve Disneyland,a nama malima ostade Brižniland pun briga i srama u vagonu politickog Achterbanna odnosno express vozica u luna-parku. A mi žene iz male Bosne ?
Kamo s nama, zaboga?Niti smo Islamistice niti smo Feministice.Nas ne pale muževi benzinom,ne nosimo zarove :znaci nismo po klišeju.
U ladicu „ Islam i Islamisti“, ne možemo.
Ne pratimo korak s modernom ženom u Evropi.
Ne ostavljamo djecu u Ganztageschule,ne razvodimo se brzo,ne oblacimo garderobu po najnovijoj mini modi,ne obilazimo po cijelu noc diskace i nema nas ni za lijeka po biroima u vrijeme primanja stranki.
Mi radimo poslije radnog vremena,kad se sve u miru može pocistiti.
Ladica „Moderne evropske žene“ isto nije za nas.
Pa gdje nas smjestiti?
Kud sa likovnom umjetnicom i profesoricom njemackog jezika koja cisti stepenice jedne zgrade?
Kud sa ženom s diplomom ekonomske više škole koja radi kao pralja u starackom domu?
Kud sa svim tim ženama koje su doduše iz jedne evropske zemlje,ali su i muslimanke?
Najbolje je za nas napraviti neku posebnu ladicu na kojoj piše – „Neodredeno“.
Baš kao u aktima advokatskih biroa.Ad acta. Nismo dovršene. Treba nas dovršiti.Sirovi dijamanti koje treba brusiti dok ne zasijaju u sjaju evropskog ili islamskog ideala.Do tad nemamo vrijednosti.Nismo priznate na vagama društvenih zlatarni. Moraju nas odrediti da bismo bile interesantne za kupce novina i platiše GEZ-a (Tv pretplate koja i živi od skandala). Do tad moramo nositi same svoje breme.I ostati same,jer nas ovako neodredene niko nece. Naše rastezanje izmedu obaveza prema familiji i trljanja prozora i stepeništa tudih familija,naše putešestvije izmedu nepriznavanja naših diploma i radnih iskustava iz domovine, praceno tradicionalnim i vjerskim ucenjima. Mi smo ipak nešto posebno.
Unikati!
Mi žene iz evropske Bosne smo najvece diplomate i menadžeri na svijetu.
Kandidati za Nobelovu nagradu za mir.Svakodnevno diplomatski držimo konce ranjive bosanske familije, koju menadžujemo iz prihoda sa stepeništa njemackih kuca.
Mirimo potrebe i zapadnjacke stavove naših mladih potomaka sa vjersko-tradicionalnim prigovorima naših muževa.
Mirimo Zapad sa Islamom.
Pretvaramo rat u mir!
Sve to uspijevamo iskreno,bez rukavica,s rukama nagriženim od jeftinih sredstava za pranje.
Živjele mi,Bosanke!
Jedan moj proljetni dan Mirandan.
Proljetni dan.Raspjevao se i procvjetao.Boje i sunce se stapaju i griju mi misli;ustreptale i bojažljive.Tjera lagan povjetarac grudvu ucahurenu u grudima,puhka na nju,poigrava se s njom.
Miran dan,tih dan.
Pogled mi odvede misao,onu bojažljivu,kroz prozor i spusti je na zelenkast list,provuce je kroz granje, pa spusti lagano na ljubicast cvijet, pa na žuckast cvijet.Mirisi stižu kroz staklo,donese mi ih misao,ona bojažljiva i uzdrhtala,kao dijete kad majci donese buketic sa livade; kad nesto skrivi, pa ocekuje blagu rijec.Misao ista leluja oko mene i ocekuje,a ja je skidam sa bijelih praznih zidova i tjeram nazad iz nijeme sobe.Neka se grije pod zlatnim velom što leluja napolju.Povjetarac miruje,u grudima se rastapa grudva pod zrakama budenja,pa se razlijeva.Penje se do grla i izlece u tihom uzdahu,otetom od spokoja.
Moja misao otjerana i sad zagrnuta zlatnim plaštem podiže se i buja,buja,kao da se u njoj skupljaju daljine.Ili je to samo jedna daljina pod ovim srebrno-plavim nebom?
Nadanje se vraca iz te daljine i liježe na travu.Ne moli,ne pita,samo je tu poleglo, kao vezeni pokrivac.Vez protkan nitima davnih proljeca i dalekih sokaka.Uvezuju se u taj nježni vez niti odletjelog uzdaha i misao ispunjena daljinom. Prelijeva se ovaj dan u dan tako blizak i topliji od ovog koji virka na mene kroz prozor.Probeharao i zamirisao nekim drugim cvijetovima.
Zanjihale se grancice s bijelim pupoljcima,prostrli se proplanci,zažuborila Una; zelena i pjenušava.Zašušti trava,a vrbe se zanjihaše nad zelenkastim ogledalom.Bijeli grad se nazire u izmaglici i ja mu idem u susret,polako,polako.Sokaci se izmiješali,prelaze jedan u drugi,zovu.
Ne koracam, nego lebdim nad njima.
Šapat i nasmiješene usne dragih lica prolaze pored mene i odlaze dalje,ne zastaju.Ja bih za njima,ali me odvlaci bakrena kapija,zove me i maše.Drvo jabuke me pozdravlja,smijeh djece protrca pored mene.Smijem se i ja i pružam ruku ka vratima.Sjenka jedna mi na ramena doleti.Šamija zalepršala i taknu mi obraz nježno.Dotaknuh mjesto gdje me dodirnu bijela vezena marama i pod prstima osjetih suzu. Daljine me drage ostaviše,odletješe.
Zašto pretacem dan u onaj dan kojeg nemam više,kad je vracanje tužnije od polaska?
Bolni i puni cežnje su koraci koji ne odlaze.Još su bolniji koraci koji se slute iz ovog dana kojeg sad imam.Iz ove,sada moje daljine.Koraci koji se slute,a nikad ne zastanu pred kapiju.
Moja ruka nece danas pokucati na vrata,dodirnuti šamiju i pomilovati milo izborano lice. Karmen Media - Velagic
|
|
|
|
|
Hej!
Prova att göra en egen hemsida precis som jag.
Det är enkelt och du kan prova helt gratis.
ANNONS
|