Grad na Neretvi dobio je još jedno veliko priznanje jer je "Muslibegovica kuca" iz Mostara, po mišljenju milijuna anketiranih, jedan od deset najboljih hotela u svijetu.Internet stranica za online rezervacije putovanja Expedia, na temelju mišljenja blizu milijun anketiranih osoba, objavila je listu deset najboljih hotela u svijetu, a na osmo mjesto zasjela je upravo "Muslibegovica kuca".

Bosni,a vala i Hercegovini!

Bila jednom jedna zemlja---Josip Pejakovic,Bosanac

BILA JEDNOM JEDNA ZEMLJA

DA JE SVAKI COVJEK U OVOM RATU SPASIO SAMO PO JEDNOG COVJEKA, DA JE SAMO JEDNOM DJETETU PRUŽIO RUKU I SKINUO DJECIJU SUZU - OVO BI BILA ZEMLJA DOBRIH LJUDI

Jednom prilikom sam rekao da je Bosna evropski san o nemogucem. Kažem evropski jer, naravno, ne mogu reci da je azijski ili americki. Bosna se još uvijek nalazi u Evropi mada sve što se u njoj i oko nje dešava Bosnu sve više i više udaljava od Evrope. Ona je kao jedno dugme koje je ovog trenutka samo prišiveno uz Evropu.

Rodio sam se u zemlji koja je imala jedno dvadesetak aerodroma, velikih aerodroma na koje su mogli slijetati najveci avioni. Rodio sam se u zemlji koja je imala jedno ogromno, prekrasno, možda i najljepše more na svijetu. Jadransko more. Živio sam i slavu stekao u zemlji koja je obilovala, kao ni jedna druga na svijetu, razlikama, koje su se tako fino prožimale. Bar sam ja takav utisak imao. Rodio sam se u zemlji koja je imala stotine jezera. Nisam uspio sve ni da ih otkrijem. To su ona jezera u kojima žive i dan danas neke vrste koje ne žive nigdje drugdje na svijetu. Rodio sam se u jednoj ekološki izvanrednoj zemlji u kojoj su, valjda to tako biva, živili neki ljudi koji je nisu bili zavrijedili.

U njoj su živili ljudi koji su tu došli odnekud, kako ja cesto govorim - niotkud. To su bila ta uglavnom divlja plemena koja su bježeci od kazne, giljotina i vješala bježala u brda. Ta plemena su se tu nastanila i stvorila neke svoje katune i tvrdave. Dugo vremena te utvrde, mada su bile organizovane u nekom unutrašnjem smislu, nisu imale ni svoja imena, nego tako, šest-sedam kuca se nazivalo po najmocnijem koji je imao najviše novca, zlata ili stoke. Ti stari Slaveni, koji su nastanili ove prostore, vec tada su imali velike probleme. Nisu bili ni došli na ove prostore a vec su se medu njima stvarale frakcije. Mogu slobodno tvrditi da su to bile pretece današnjih Srba i Hrvata. Oni su se vec usput tukli jer su time, smanjujuci broj onog drugoga, imali mogucnost da osvoje veci dio zemlje za sebe. Tako je to bilo od njihovog dolaska na ove prostore, a sve što se dešavalo kasnije, svakih deset, pedeset, sto ili više godina eskaliralo je u sve vece i vece sukobe oko tog nesretnog veceg parceta zemlje i ostvarivanja na njemu vece vlasti. Poslije dugog niza godina nece to biti samo Srbi i Hrvati, tu ce se nastaniti i drugi, vecinom kriminalci i razbojnici. Onda ce doci neki misionari, takode odnekud, koji ce pokušavati te besprizornike civilizirati. Bili su to i vjerski poslanici koji su to radili sa više ili manje uspjeha.

Kada se stvorila ta neka geopoliticka teritorija, slavenska ili sveslavenska, onda su tadašnje vec formirane velike imperije pokazale apetit prema tim novonastalim geopolitickim teritorijama. Te imperije, pocev od Rimske, Otomanske pa, konacno, do Austrougarske povremeno su zauzimale te teritorije i tom prilikom stanovništvu nametale dio svoje civilizacije. Oni su donosili i svoju kulturu i promjenu nacionalnog, odnosno vjerskog korpusa i ovaj prostor je postajao sve zanimljiviji u svojoj šarolikosti. I taj srednji vijek, a i ono doba prije srednjeg vijeka, suštinski se nisu razlikovali od ovog novog doba. Postojali su potpuno isti problemi, samo je bilo pitanje da li ce tim prostorima nadvladati negativna ili pozitivna energija.

Namjerno sam napravio ovo poniranje u prošlost, na sebi svojstven nacin, da bi prije svega bez puno zablude ili zabune znali ko smo i šta smo.

NAŠA ISTORIJA JE, NAŽALOST, VANDALISTIcKA

Ja znam da ce ovo ostati zapisano i baš zato želim da se suprotstavim svim onim mediokritetima, pogotovo istoricarima, koji pokušavaju, svako iz svog opredjeljenja koje je vecinom dnevnopoliticko, dati odredene ocjene o istoriji. Naša istorija je, nažalost, vandalisticka. Ona nam se cijela pretvorila u to kad je ko kome žezlo na glavu nabio, kad je ko koga na kolac nabio, koliko je ljudi pobijeno u Mohackoj bici, na Solunu, na Krimu, u utvrdama prema Sloveniji, u Blajburgu... Koji su to ljudi stradali u Prvom, Drugom, i svim ratovima koji su se dešavali prije ta dva najpoznatija i, nažalost, u ovom internom, samo našem, Trecem svjetskom ratu, besmislenom do kraja. Ratu oko nicega. Ništa u tome nema dobra.

Da bi tragedija bila veca, sve te generacije koje su se iz pepela dizale poslije tih ratova bile su kasnije, od istih tih istoricara i profesora istorije, terorisane time da moraju znati ko je, naprimjer, hajduk Veljko, ko je hajduk Stanko, ko je Sava Kovacevic... Mi smo u mom gradu ucili da su hajduk Veljko i hajduk Stanko dobri ljudi koji su otimali bogatima i davali siromašnima. Kakvo je to dobro presresti nekoga, možda i ubiti, uzeti mu novac a onda, pateticno, dio tog ukradenog novca dijeliti sirotinji da bi kod tog istog naroda stvarao mit o sebi kao dobrom covjeku.

Taj isti narod bi morao znati da onaj ko se bavi hajducijom, ko se dakle odrekao svih kanona civilizacijskog svijeta, da on ugrožava život nekog oca koji ima svoju djecu i ne mora ako je bogat biti i nepošten. Kod nas, kod naroda koji su uglavnom fukare, stvorila se svijest da onaj ko ima mora po pravilu biti lopov a onaj ko nema, po pravilu, biti pošten. U takvom jednom ambijentu je jako teško biti i jedno i drugo. Teško je biti lopov, a još je teže biti pošten. Ta dva pojma se prožimaju jednako kao dobar i loš covjek. Sve je ovdje kod nas blizu. Nikakva distanca ne postoji izmedu dobrog i lošeg djela. Ne mogu da shvatim da su doktori nauka - a oni su dominantna savjest ovih prostora - u ovom ratu bili i vojskovode i osnivaci logora u kojima su ljudi zatvarani samo zato što su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci - Muslimani. Ne mogu da shvatim da ti doktori nauka nikada nisu bili dobri. Šta se u toj dobroti desilo da se sve to okrenulo na zlo? To je upravo dokaz moje teze da je ovdje kod nas sve tako blizu. I, interesantno, mi smo to voljeli. Mi smo voljeli da se dodirujemo. Da smo blizu. I kad smo kolo igrali mi smo se držali za ruke. Kad smo se gurali na željeznickoj stanici i psovali jedni drugima, gurali smo se zato što smo htjeli da budemo blizu, mada bi se normalnim evropskim stajanjem u redu brže ušlo u voz. Mi to nismo htjeli. Htjeli smo jedni preko drugih. Htjeli smo da jašemo jedni drugima po ledima. I dok smo se tako gurali, psovali smo i državu i predsjednika i predsjedništvo. Da ne bi bilo zabune, godilo je to i predsjednicima jer su oni sve i organizovali da tako bude. Sve je to bila jedna loše organizovana pozorišna predstava sa lošim pozorišnim glumcima i još lošijim režiserima.

To je ono što bi bilo bitno reci za predgovor jedne ovakve knjige. Još je bitnije da to kažem ja. Nije ovo rekao ni jedan od onih tekucih "mislilaca" svih ovih ratnih godina. Ovo je rekao covjek koji je definitivno sa ovim prostorom raskrstio. Koji nije digao ruke od njega vec raskrstio. Respektujem sve ono što sam napisao prije svega ovoga, od 1974. godine, od "On meni nema Bosne" pa do monodrame "Država" napisane 1994. godine u jednom užasnom ratu. Od te godine sebe mogu posmatrati kao covjeka koji živi na jednom prostoru potpuno osloboden patetike, prostoru u kome su prisutni neki prolazni ljudi, kao na nekoj velikoj željeznickoj stanici. Svi su se oni ispozdravljali i samo cekaju da voz krene. A voza nikako. Tracnice su obrasle u travu, rastinje je pocelo da raste, a voza nema. To je danas Bosna. Ja sam je uvijek posmatrao kao dio neceg veceg. Kao dio te nesretne zemlje Jugoslavije, koja se raspala i koje više nema. Za mene, moju djecu, moju porodicu i moje prijatelje vrlo sretne zemlje. To sad neki zovu jugonostalgijom. Neka zovu. Ja se u svojoj pedesetoj godini, u tom smislu, ne mogu promijeniti. Ne!

SVI SU "ONI" ZAJEDNO PUCALI U ZAJEDNIŠTVO

U ovoj Bosni rat se nije vodio protiv Bošnjaka - Muslimana, rat se nije vodio ni protiv Hrvata, nije se vodio ni protiv Srba. Nije se vodio ni protiv jednog naroda. Ovdje su se "ONI", svojim privatnim, poluprivatnim i oficijelnim, stranackim vojskama borili protiv prošlosti koja se zove ZAJEDNIŠTVO. Pedeset godina bi mir kao nigdje u svijetu. Bi mir i zadovoljstvo. Bi neka socijalna pravda. Bi neka jako cijenjena zemlja. Cijenjena i u svijetu. Nošen tim iskustvom, apsolutno protiv svoje volje, potpuno nespreman udoh u rat. Ali ne sa tezom, kao što su to izjavile neke moje kolege po Beogradu, Zagrebu, Pragu, Londonu... da ovo nije bio njihov rat. Ne postoji ni jedan covjek na svijetu koji je bar deset minuta ovdje živio a da u ovom ratu nije ucestvovao.

Posljednji zagrljaj, bratski zagrljaj, istinski, iskren, onako nenajavljen osjetio sam 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, od Radeta Šerbedžije, kada smo zajednicki pjevali pjesmu: "Necu da pucam u druga svog" pred Skupštinom Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira što mi nismo htjeli da pucamo na nas su pucali sa hotela Holiday Inn. Naravno, nisu pucali na mene i Radeta, pucali su na ZAJEDNIŠTVO. Pucali su u nešto što je za sve njih bila najveca opasnost. I to "ONI" koji ce me vrlo brzo proglasiti ratnim zlocincem, ustašom koji kolje Srbe u Centralnom zatvoru u Sarajevu, oni koji ce me proglasiti izdajnikom hrvatskog naroda i oni, Bošnjaci-Muslimani, koji ce me proglasiti lopovom. To se samo smjenjivalo.

Svi su "ONI" pucali zajedno svih ovih godina dok nisu po svijetu rastjerali prvo one iz mješovitih brakova jer su oni najviše na cijeni u Americi, Novom Zelandu, Kanadi... Onda su, naravno, rastjerali i one Srbe, Hrvate i Bošnjake - Muslimane, vecinom one pismenije. Tako su Amerikanci, Novozelandani i Kanadani dobili najbolje kadrove. I još nešto. Uz te najbolje kadrove dobili su i vrlo darovitu, gradanski potpuno nastrojenu djecu, evropeiziranu, kompjuterski potpuno pismenu. Ta su djeca danas najbolja na svim koledžima. A ko je ostao ovdje? Ostali su oni koji su morali ostati ili oni koji su jednostavno izabrali da ugase svjetlo. Ja sam jedan od tih.

Ono što je istina o meni je da sam vec te 1992. godine užasno želio da pomognem nekim ljudima. Mislio sam: šta da se to sada dešava meni, tamo, na drugoj strani? Naravno da bih i ja, da sam u takvoj situaciji, od njih ocekivao pomoc. Ja sam znao da na brdima oko Sarajeva nisu Kinezi, vec Srbi. Isto tako sam znao da je dosta Srba koji su se zadesili u Sarajevu iz koga nisu mogli, ili nisu htjeli izaci. Bili su Srbi, ali nisu, što kaže naš narod, ni luk jeli ni luk mirisali. Zbog situacije oko Sarajeva i dolaska velikog broja izbjeglica koje su doživile tragediju, došlo je do strahovitog pritiska na te Srbe koji su ostali u Sarajevu i ni za što nisu bili krivi. Bio je to period od maja do negdje oktobra mjeseca 1992. godine. To su bila najteža vremena ne samo u Sarajevu vec i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Pogotovo za manjinske narode. A izlaskom onih Srba koji su otišli, Srbi su u Sarajevu postali manjinski narod.

Ja nisam išao daleko. Znao sam da su medu umjetnicima, a pogotovo glumcima u sarajevskom Narodnom pozorištu i Kamernom teatru 55, uglavnom Srbi. Zato sam osnovao Štab za zaštitu kulturnih dobara, institucija i, ono što je najvažnije - ljudi koji rade u tim institucijama. Ta zaštita ljudi je bila važnija od svih tih institucija. Moram priznati da sam u tome imao veliku podršku tadašnjeg vojnog i policijskog, legitimnog, profesionalnog, prijeratnog sastava. Tako sam uspio nekako amortizovati probleme sa kojima su se suocile moje kolege glumci. Nisam u tome bio usamljen. Bilo je dosta ljudi koji su o tome vodili racuna. Ja od toga nisam htio praviti veliku halabuku. To se kasnije pokazalo kao vrlo produktivno. Sve sam to radio u jednoj apsolutnoj, strateškoj šutnji, koja je rezultirala time da niko nije ni znao šta ja ustvari radim. Jednostavno, smatrao sam da je to moja dužnost i nikome o tome nisam polagao racune.

Sarajevo je veliki grad i tu su odmah na pocetku rata došli razni posmatraci, stranci, i nije se tako jednostavno moglo sa onima druge nacije, kao što se dešavalo u Foci, Tarcinu ili Mostaru. Pošto sam ja radio neke stvari od izuzetnog znacaja za ovaj kulturni prostor, koje prevazilaze granice zemlje, poceo sam odmah saradivati sa nekim ljudima iz UNESCO-a i drugih organizacija. Opominjao sam i alarmirao. Dok je bila televizija, pozivao sam svoje kolege da zaštite kulturno blago ovih prostora. Naravno, ja tada nisam baš puno mislio na mostove, muzeje... Ja sam prevashodno mislio na ljude koji u njima rade. Zašto uvijek kao svjedok mora ostati kamenje, a ljudi obicno plate glavom. Ne vrijedi ni jedan most ni jedna crkva ni jedna džamija jednog obicnog ljudskog života. Ako je Bog stvorio covjeka znam sigurno da nije stvorio ni jednu crkvu i ni jednu džamiju. Njih su napravili ljudi. Za sebe. Nažalost, te su tvorevine cesto bile vrlo znacajne institucije u nekim ratovima, a pogotovo u ovom našem. Ponekad su bile znacajnije i od parlamenta. U njima su se donosile krupne odluke. Sve su manje bile mjesta u kojima se poteže Biblija, Sveto pismo ili Kur’an casni.

Mnogi sprovodi, pogrebi ili dženaze izgubili su smisao i dostojanstvo jer su se na njima cesto culi poklici i pozivi na osvetu. Interesantno, uvijek su to radili oni ljudi kojima se ništa ružno nije dogodilo u ovom ratu. Kojima niko nije poginuo, kojima niko nije stradao. Oni su bili poput dresera lavova u cirkusu. Znate ono kad lavovi baš nece jedan na drugoga a dreser ga udari sa korbacem. Tako se sijala mržnja da bi onaj sljedeci sukob kao rezultat imao puno više sahrana, pogreba i dženaza. I tako sve vrijeme rata. A na kraju – NIŠTA. Niti je ko poražen niti je ko pobijedio. Ovdje je na kraju bilo jedno veliko ništa. To ja mogu reci jer sam sve to gledao uživo, sve vrijeme rata.

Pricu od devedeset druge do devedeset pete godine mogu pricati samo ljudi koji su bili ovdje. Ne želim kapitalizirati to što pricam. Želim samo sprijeciti ove mediokritete da sada meni i ovakvima kao ja, došavši iz logistickih centara, odreduju legitimitet, prisustvo i radni staž. Radni staž koji je tokom rata bio uglavnom kreativna šutnja.

VALJDA cE JEDNOGA DANA PROGOVORITI MNOGI KOJIMA SAM POMOGAO

Mnogima sam pomogao u ovom ratu. Valjda ce jednog dana mnogi od njih progovoriti, kao što je progovorio Uroš Kravljaca, glumac. Kao što je progovorio jedan Nikola Popovic, inžinjer, koji je otišao u Beograd. Kao što je progovorila majka Irfana Mensura, glumca. Kao što je progovorila Kaca Doria, glumica. Ali, isto tako, postoji njih na desetine koji šute. Ne znam zašto. Možda oni misle da sam ja morao pomagati. Nisam morao. Ja sam to tako htio. Ne radi njih, nego radi sebe. Bio sam jako sretan kada sam saznao da je sin Ace Štake, sjajnog novinara "Oslobodenja", našao sebe u Australiji i da ce neki njegov sin, ili sin njegovog sina znati da jednim dijelom postoji na ovom svijetu i zbog toga što je njegovog oca, ili djeda, bukvalno iz ralja smrti u Sarajevu izvadio Josip Pejakovic. Namjerno pominjem njega jer je najmladi od svih kojima sam pomogao. U ime ljudskog dostojanstva i istine, sretan sam zbog toga što to zna i njegov otac i njegova majka. To je dovoljno. Da je svaki covjek u ovom ratu spasio samo po jednog covjeka, da je samo jednom djetetu pružio ruku i skinuo djeciju suzu, ovo bi bila zemlja dobrih ljudi. Nažalost, to se nije desilo. I zato moja slutnja da bi nam se sve ovo ponovo moglo dogoditi.

Na kraju, želim da ponovim: rodio sam se u zemlji u kojoj je bilo mnogo aerodroma, u kojoj je bilo možda posljednje ekološki cisto more. More po kojem sada plove teški, prljavi brodovi koji nose veliko smece svijeta i odlažu u njegove dubine. Njegove otoke ce zapljusnuti nafta iz tih ogromnih tankera i brodova koji mu nose zlu kob. Galeb, Dinara, Fruška gora, Drina, Beograd, Zagreb, Ljubljana... kako su se zvali ti naši lijepi, krasni, cisti brodovi postali su olupine, zarobljeni u ime duga u nekim zemljama svijeta ili prodati na licitacijama novokomponovanim, bogatim ljudima sa ovih prostora. Rodio sam se u zemlji u kojoj je bilo na desetine sportsko - rekreacionih centara evropskog i svjetskog glasa. U kojoj je bilo stotine jezera u kojima su se nalazile rijetke vrste ribica. Cak i covjecije. Rodio sam se u zemlji koja je imala na hiljade rijeka i potoka u kojima su se pracakale i pastrmke i lipljani i rakovi. A oni samo žive u cistim vodama.

Danas živim u zemlji koja ima malo aerodroma, koja nema mora i u cijim rijekama ima sve manje pastrmki, lipljana i rakova. Živim u zemlji u kojoj neko valjda mora da ugasi svjetlo da bi ga neko, možda, nekada ponovo upalio. Upalice ga neko ko ce jednoga dana možda na Internetu naci šifru filma i kad ga dešifruje tamo ce pisati: BILA JEDNOM JEDNA ZEMLJA.

KAD JE NASTALA BOSNA KAO DRZAVA?

Tvrtko I Kotromanic bio je bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.
-vise na ovom linku:
http://bs.wikipedia.org/wiki/Tvrtko_I_Kotromani%C4%87

     T R A D I C I J A


       KAHVA_KAVA_KAFA

http://www.camo.ch/bosanska-kahva.htm

Kahva(kafa, kava) kako je izgovara jedan dio stanovnistva u Bosni je izvorna arapska rijec.Uzivanje kafe u Bosni pocinje vec u 16 vijeku.Sarajevo vec 1591 godine ima jednu dobro uredjenu kafanu.Prema tome prve kafane u Evropi su se u bosni pojavile a ne u Becu i Parizu kako to neki autori navode( u Parizu 1671 , u Becu 1683).Poslije sarajeva izgleda da se pojavljuje u Mostaru , jer je Mostarac bosdanski knjizevnik Alidedel Bosnevi pio kafu na ugarskom frontu vec 1598 godine.U Foci je zabiljezen kafedzija 1600 a u Banjaluci 1617 godine.
Pravljenje Kafe:U Bosni se kaze ispeci (umjesto skuhati) a o cemu i mnoge pjesme kao na primjer govore:Kafu mi draga ispeci:)
Spravljanje kafe se u proteklim stoljecima uzdiglo do pravog umijeca.Dobra kafa ne smije biti preprzena vec mora biti umjereno przena(braon boje) ili kako se to u Bosni kaze"acik".Od zrna kafe mora se uciniti fino brasno(znaci mora biti dobro samljevena).U metalnu dzezvu stavlja se odredjena kolicina samljevene kafe i na to se sipa kljucava voda.Dzezva se postavlja na vrelu platu(plocu).Da bi talog(toz) pao na dno treba dodati nekoliko kapi hladne vode.Da bi se ovo moglo postignuti dzezva ódnosno kafeni ibrik mora biti odgovarajuceg oblika, tj. sa dosta sirim dnom koje se naglo suzava.Ovakav oblik sluzi i filtriranju kafenog taloga prilikom sipanja jer talog ostaje na dnu.
Nekada se kafa spravljala sa medom jer je zdraviji od secera a bio je i puno jeftiniji od secera.I u prvoj kafani u Becu se kafa pravila sa medom.
Dobro napravljena kafa mora da ima na povrsini kajmak( mjehurastu smedju pjenu).Po tradicionalnim pravilima sluzenja u Bosni , kafa se nikada ne sluzi sama kao sto je to sada obicaj u drugim zemljama, vec uvijek slijedi nesto prije kafe kao npr. jedan od priloga( lokum slatki ili slani, serbe sok i sl.)To svakako ima svoj razlog da kafa ne dodje na prazan stomak i da stomacni zidovi ne upijaju samo kofein.
Serviranje kafe vrsi se na tabaku u dzezvama i ibricima(bokalicima bakrenim kalajisanim , pozlacenim).

Bosanska kahva

Usred rijeci kahva moramo izgovoriti aspiracijski glas (h) i tu nam zatrepti dah. Kahva je izvomo arapska rijec koju su Bosnjaci prigrlili u cjelini, dok su je zapadnoeuropski jezikoslovci, ili nakrnjili iz bacivsi glas (h), ili su za etimologijom posegnuli u pradomovinu kahve, u abesinsku pokrajinu Kaffa, a onda je ortografski iskomplicirali (coffee, engl., Kaffée, njem.). A upravo taj glas (h) mami govomiku dah i docarava hlapivu aromu ovoga halal pica.

U zivotu Bosnjaka i Bosne u cjelini kahva ima svoju nezamjenjivu ulogu. Ako je bosanski lonac nacionalno jelo, bosanska kahva je nacionalno pice. Stoljecima su Bosnjaci stvarali kult kahve usavrsavajuci pijenje, mljevenje, pecenje (kuhanje), sluzenje i pijenje kahve do najsuptilnijih detalja. Kahva je postala integralni dio svih drugih obicaja, ali i samoj sebi svojstven obicaj. Zato o kahvi nije moguce voditi racionalan razgovor lisen emocija.

Danas nam kahva u Bosnu dolazi iz cijelog svijeta, mozda najvise iz Latinske Amerike (Brazil) gdje se gaje raznolike sorte i gdje kahva cini znacajnu stavku u nacionalnoj ekonomiji. Pa ipak, kako je u Bosnu prva kahva stigla s dolaskom Osmanlija, vrlo je moguce da je bila africkog (Abesinija), ili jos prije Azijskog porijekla poznata kao "moka" (mocca) po arapskoj luci Mocha na ulazu u Crveno more. Gajila se, kao i danas, u Jemenu odakle se transportirala i stizala u Bosnu do nasih pradjedova i pranena koji su pripremu i pijenje razvili do osebujnog kulta.

Prije nase Bosne kahva je vec sredinom 16. stoljeca "osvojila zemlje Bliskog i Dalekog istoka", a u srednjovjekovnoj Turskoj sasta janje oko kahve ugrozilo je do tada ustaljeni drustveni zivot dzemata, pa je sultan selim Drugi poveo, a sultan Murat cetvrti nastavio godine 1633. borbu protiv opasnog konkurenta. Medutim, ova "nevolja" s Orijenta ubrzo je zahvatila Europu gdje nicu luksuzne kavane, ali i kafici u kojim je obican svijet mogao uzivati u ovom carobnom napitku. Dolazi do povremenih zabrana, ali i hvalospjeva poznatih pjesnika (Kafféekantate poznatog skladatelja J, s. Bacha posvecena je kahvi).

Priprema

Priprema kahve pocinje przenjem i mljevenjem, a tek se onda pece (kuha). Danas se smatra da samo mjesavine vise sorti kahve mogu dati optimalnu aromu, pa svaki proizvodac ima svoju tajnu mijesanja u odredenim omjerima. Umjeren sadrzaj kofeina kao i zanosnu aromu daju najbolje mjesavine. Za ukus Bosnjaka kahva mora ostati acik (svijetla) jer samo tako zadrzava trazenu boju i aromu. U kucu gdje se kahva redovno preprzi kahvopije nerado svracaju , a domacina i domacicu smatraju osobama kojima nedostaje ukusa. Takve susrecemo obicno na selu, dok ih u urbanim sredinama skoro nema. Tome uvelike pridonosi siromastvo sela.

Bosnjak s tradicionalno istancanim okusom priznaje samo jedan nacin pripravljanja, a to je pecenje prave bosanske, u Europi poznate kao turske, kahve: Dobro samljevena i taze (svjeze) acik poprzena kahva zaspe se u vec malo zagrijanu dzezvu. Kljucalom vodom (ukropom) iz serbetnjaka se zatim zalije (ali se ne prepuni), dobro promijesa i vrati na vatru da se "digne" do vrha dzezve, no ne smije prekipjeti. Nakon sto kratko "odstoji" da se slegne, ljeva se u findzane (salice). secer i mlijeko se serviraju posebno i dodaju po zelji. Bosnjak voli jaku crnu kahvu, malo zasladenu. Time dokazuje da drzi do sebe i do svog drustvenog statusa. Samo osobe s jakim razlozima, rezignirane zbog starosti, odstupaju od tog pravila. Po tome kakva vam je kahva ispecena i servirana, mozete zakljuciti koliko vas domacin cijeni i voli. Jaka crna kahva govori vam u prilog, a "tanka" odaje, izmedu ostalog, i domacinovu rezerviranost i skrtost.

Zapadnim svijetom danas dominiraju espresso i filterkahva, Bosnjaci koje tamo sretnete, a peku i piju pravu bosansku kahvu, dokazuju svoj dobar odgoj i smisao za cuvanje tradicionalno dobrog ukusa, kao svoju emotivnu vezu s rodnom Bosnom. I zapamtite; samo ce vam tabijatli (uredna) osoba ispeci i ponuditi pravu bosansku kahvu.

Pribor za kahvu, kahveni takum

Mozda jos do prije nekoliko desetljeca pribor za pripremanje i serviranje kahve nazivao se "kahvenim takumom". U takume ne spadaju sis (prianj) niti kahveni mlin, ali ih kao vazne moramo spomenuti. I sis i mlin imaju svoj originalni bosanski dizajn. Tradicionalni kahveni takum cine, na prvom mjestu, vrlo smisljeno i estetski oblikovana dzezva, zatim secerluk (secernica ili doza), te findzani. Mangala, iako nije dio takuma, bila je u svakoj boljoj kuci dio oba veznog ugodaja, narocito zimi, na cijoj su lugom zapretanoj zeravici dzezva s kahvom i ibricic (dzezvica posebnog dizajna) s mlijekom odrzavali potrebnu vrelinu. Kahvenom takumu, koji je bio vecinom od bakra ili mjedi, i ciji je svaki komad oblikovao domaci majstor i ukrasio gravurama (savatom) na vanjskim povrsinama pridavala se velika paznja. Izgled i kompletnost kahvenog takuma otkrivali su ugled porodice, Vodilo se strogo racuna da svaki komad bude savrseno cist, a crveni bakar ili zlatnozuta mjed u svom punom sjaju.

Pijenje kahve svakodnevni obicaj Bosnjaka

Redovno uzivanje crne kahve svakodnevni je ohicaj "otkako je Bosne i Bosnjaka". Kahva sa svojim sadrzajem kofeina je droga koja stvara ovisnost. Ali kahvi se ne mogu pripisati ni jedno od negativnih svojstava ostalih droga poput alkohola. duhana, heroina, kokaina i njima srodnih opasnih droga. Kahva ne muti razum niti utjece na samokontrolu kao alkohol, niti ima dokaza da se negativno reflektira na potomstvo, a ne ugrozava ni materijalno stanje ni pojedinca niti obitelji. Naprotiv, kahvi se pripisuju mnoga ljekovita i korisna svojstva, a odvikavanje u slucaju nestasice nije bolno ni dugotrajno, ne zahtijeva lijecnicku pomoc niti hospitalizaciju. Radi svojih izvanredno osvjezavajucih osobina koje stimuliraju i fizicki i umni rad, a posebno povoljno djeluju na skladan svakodnevni obiteljski zivot, Kahva je prezivjela sve pokusaje zabrane i etiketiranja da predstavlja drustveno zlo. Domacin je kahvu pio odmah iza sabah namaza koju mu je ispekla vrijedna domacica prije muzevljeva odlaska na posao. Valjalo je rano u carsiju, otvoriti radnju. a u dusi se vec radovao kahvi koju ce u obliznjoj kahvi popiti.....

Do kraja dana popit ce jos bezbroj fildzana s prijateljima i musterijama. Zato se za tradicionalni muski bosanski findzan govorilo da je "ko oko", tako mali da ih se radi drustva moglo popiti nebrojeno mnogo, 2enski fildzan je bio znatno veci, cesto nazivan "cabenskim", jer su hanume, u pravilu, pile tanju kahvu, obicno s mlijekom. drzeci findzan u jednoj a kocku secera u drugoj ruci, grickajuci je i zaljevajuci gutljajima gorke kahve. Musafira ili domaceg namjemika obicavalo se odmah ponuditi taze pecenom kahvom bez pitanja, jer je kahva bila razmjerno vrlo skupa, pa je svako u bilo koje doba bio horan za findzan-dva kahve. Poslovi su se obavezno utanacivali uz kahvu i prijateljski razgovor. Rijetko se odmah spominjao posao, nego se uzivalo u eglenu s izgledima da ce se ugovoriti i dobar posao. Kroz taj naizgled beskonacni eglen svaka je strana nastojala procijeniti svoga sugovomika, njegovo stanje i karakter, te zakljuciti o smislu ili besmislu zakljucivanja posla. Na svim proslavama (mevludima, hatmama, sunetlucima i drugim blagdanskim sohbetima), (sjedeljkama, sije1ima) pekla se i posluzivala i jaka i tanka kahva, ovisno o zeljama i ukusima gostiju, pa ponekad i o njihovom ugledu i utjecaju. Findzane s kahvom dijelio je obicno momak ili djevojka iz kuce. Drzeci lijevom rukom veliku tablu s punim findzanima a drugu ruku polozenu na srce, pocinjao je dijeliti s desne strane onim sto sjede na seciji (dugi uski otoman s minderom i tvrdim jastucima na koje se moglo nasloniti, a pruzao se duz zida) a zatim mladima koji su se raskomotili na bosanskom cilimu zivih boja i s dobro poznatim bosanskim sarama.

Bilo je jos bezbroj prigoda u kojima se obavezno pila kahva. Po carsiji brojne kahve (kavane, kafane) bile su u odredeno doba dana ili noci pune, iskljucivo muskih gostiju, a zamor uz sporadicno srkanje, kao i miris kahve i topiina prostorija cinili su ozracje kahve neodoljivo privlacnim.

Prostorno je bosanska kahva bila relativno mala prostorija u vrhu koje je bio smjesten kahveodzak (ili kahvedzak) s gorucom vatrom u bosanskom "sporetu" ili (nekoj vrsti kamina), pred kojim je sjedio kahvedzija okruzen dzezvicama,(vidi crtez) tablama i findzanima, spretno i brzo pekuci kahve i dijeleci ih, ponekad i nestrpljivim, gostima, Ako ste kad zavirili u jednu od tih bosanskih kahvica, morali ste primijetiti kako je poneki gost punim dlanom obgrlio svoj findzan s kahvom, kao da na neki nacin uziva u topiini ove "salice bez drska" (kako neki jabandzija. dosavsi u Bosnu s cudenjem uskliknu). Zato pravi meraklija (koji zna uzivati) radije pije iz findzana bai radi tog prisnog dodira s jos vrucom kahvom u njemu. Ako vas prijatelj ili jednostavno poznanik pozove na kahvu, bilo u carsiji ili svojoj vlastitoj kuci, nemojte niposto poziv lahkomisleno odbiti, jer biste ga mogli ozbiljno uvrijediti. On vas ne zove da bi vas jednostavno pocastio kahvom ("kupiti nekome kahvu" kako "neuljudno" kaku Amerikanci), nego radi toga sto je zeljan s vama razgovora, zeli vam se mozda izjadati, pitati za savjet ili cuti vase misljenje, ili jednostavno zeli s vama eglenisati (slobodno razgovarati o svemu i sva cemu bez straha da cete ga ogranicavati). Ako u tom casu niste nikako u mogucnosti prihvatiti poziv, morate navesti debele razloge i povesti racuna da to ispravite s tim sto cete tog prijatelja sto prije pozvati na kahvu s istom namjerom.

Pravi Bosnjak u ta vremena, koja imamo na umu dok ovo pisemo, bio je krajnje obrazli, obziran i pazljiv postujuci i znanog i neznanog, stalno pazeci da se nekome ne zahateri, svojim postupkom ne zamjeri. Na nasu veliku zalost, taj je vakat i ta vremena su odavno za nama. Pa ipak, ostala je i nada u bolje!

Biljeske

Kahveni mlin ima oblik izduzenog valjka. Kuciste mu je od mjedi a zrvanj od prvokiasnog kaljenog celika. Najboije mlinove su pravili majstori u Gornjem Vakufu, bili su u cjelini rucne izrade i prakticki vjecni, s hesprijekomim meljackim ucinkom. Medutim, za potrebe kahvi u bosanskim kasabama kahva se tukla" cuskijom u stupi od tresnjeva panja na dnu kojega je bilo zabijeno topovsko dzule (kugla). Miris taze tucene kahve razlijegao se bosanskim carsijama i bio istovremeno neodoljiv poziv na kahvu u neku od brojnih kahvica.
Profesor Edib Muftic

SEVDALINKA
http://www.youtube.com/watch?v=xdaZ3TYxMyI&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=qwQrB5b10Ic&feature=related